Vaclav Klaus
 - obećao, pa porekao da neće blokirati Lisabonski ugovor

Još dok je Lisabonski ugovor "visio" u Irskoj, češki predsjednik Vaclav Klaus obećavao je gotovo kao da se zaklinje. Prođe li Lisabonac na ponovljenom referendumu u Irskoj, on ga neće dalje blokirati. Kad je međutim, Lisabonski ugovor ipak dobio dovoljno referendumskih glasova u Dublinu, Klaus bez ikakvoga opterećenja mijenja ploču. Opet ga neće potpisati. Ma koja obećanja? Klaus ne daje potpis i maše imaginarnom prijetnjom Nijemaca protjeranih iz nekadašnje Čehoslovačke, koji bi mogli tražiti povrat svoje imovine.

Zapekao je taj obrat čak i češkoga premijera Jana Fischera. Klausova strahovanja pred zahtjevima protjeranih Nijemaca bespredmetna su, tvrdio je Fischer. Ali kao da nije imao kamo, nego je najavio da će o dodatnim Klausovim uvjetima za potpisivanje Lisabonskog ugovora ipak pregovarati s 27 članica EU.

Vaclav Klaus obreo se u politici, kao i Vaclav Havel, ubrzo nakon pada “željezne zavjese”. No dok je jedan Vaclav naginjao baršunastom, drugi Vaclav bio je inspiriran “željeznom lady”. Nakon što se prvi priklonio Europi, a drugi se od nje ogradio, Havel je nabio na nos Klausu njegovu obuzetost ekonomskim neoliberalizmom i odsustvo socijalne osjetljivosti. Jaz između dvojice Vaclava, sada kad su već obojica u visokim godinama, nepremostiv je.

Vaclav Klaus kao da je uvijek bio naglašeno svoj, što bi bilo najlakše objasniti time što se u jednom razdoblju života intenzivno bavio sportom. Sportaši se puno žrtvuju, ali im treba i puno zraka. Klaus se bavio košarkom i odbojkom. Kad više nisu išli intenzivni treninzi, rekreirao se tenisom i skijanjem.

Šablonizirana društvena ponašanja nisu ga zanimala. I kad je već bio pod najjačim medijskim interesom, priuštio bi si pokoji izlet izvan braka, pa se danas i u poluslužbenim njegovim biografijama navode imena navodnih, u pravilu, vrlo mladih ljubavnica.

U nekim pretencioznijim analizama nagađa se da Klausovo protivljenje Lisabonskom ugovoru nije posve naivna ni banalna stvar. On jest deklarirani euroskeptik, koji nije dopuštao ni da se na pročelje njegova ureda objesi europska zastava, ali protivljenje Lisaboncu moglo bi imati i dublje motive. Recimo, iskoristiti tu situaciju za još jače potpirivanje antieuropskog raspoloženja i na tom se valu u idućim parlamentarnim izborima dokopati izvršne vlasti...

Klaus zato više ne slovi kao dosljedni euroskeptik, nego prije svega kao politički ekscentrik, za čije eskapade na europskoj sceni ima sve manje strpljenja. Ali, Europa je sklona vanjskoj uglađenosti. Frontalni sukobi u politici u pravilu se izbjegavaju. Kada i ako se bude morala suprotstavljati predsjedniku jedne zemlje članice, bit će to u nekoj diskretnoj formi, čak i ako bude riječ o najobičnijoj ucjeni, recimo mjestom Češke u budućoj Europskoj komisiji.