Uzinić nejasan oko temelja vjere, a nekritički otvoren prema njenim protivnicima

Biskupov gambit šahovski je manevar, ali ljubiteljima dobre političke satire ostat će upamćen i kao naslov jedne epizode legendarne britanske serije „Da, premijeru“. U njoj Sir Humphrey Appleby, umujući o novom biskupskom imenovanju, objašnjava premijeru Jimu Hackeru da je „modernist“ u Anglikanskoj crkvi u stvari nevjernik. Ukratko: budući da ateist ne bi mogao obavljati službu, kad visoki klerik prestane vjerovati u Boga, proglasi se „modernistom“. Na pomalo šokirani upit premijera kako je moguće da Anglikanska crkva nominira ateista za biskupsku stolicu, Sir Humphrey spremno odgovara da je Crkva primarno društvena, a ne religijska organizacija. „Zanimljivo je to“, poentira ovaj majstor zakulisnih igara, „danas političari više vole pričati o moralnim pitanjima, a biskupi žele pričati o politici“. To „danas“ bilo je 1986., kad je epizoda snimljena, dakle prije točno četiri desetljeća. Epizoda, doduše, ne opisuje Katoličku crkvu u kojoj – Bogu hvala – država ne potvrđuje biskupe, ali daje dobar uvid u to da Rimska Crkva u profanizaciji vjere tek ponešto zaostaje za protestantima. I u njoj su „modernisti“ u pravilu labavi po pitanju vjerskih dogmi i skloni razvodnjavanju nauka; ne radi se tek o ljudima koji zagovaraju reforme unutar crkvene strukture ili veću uporabu modernih tehnologija. Opravdano ili ne, među te se „moderniste“ u okvirima Crkve u Hrvata često svrstava riječkog nadbiskupa Matu Uzinića. Doduše, naslovi koje mu njegovi neistomišljenici dodjeljuju rijetko su toliko sofisticirani i pristojni. Često se radi o pogrdama poput „crveni pop“ koje pokazuju da dio katoličkih vjernika u Lijepoj našoj još uvijek nije prihvatio da je njihova dužnost – i u kritici – prema pastirima se odnositi s poštovanjem. Je li otac nadbiskup Uzinić „modernist“ ili ne, ovisi koga se pita, ali činjenica je da nerijetko odskače od normi aktualnog episkopata. I to ne slučajno, već ciljano i promišljeno, kao na šahovskoj ploči.

Posljednje šahovsko otvaranje riječkog nadbiskupa došlo je u obliku poziva vjeroučiteljima Riječke nadbiskupije i Krčke biskupije na suradnju u provedbi građanskog odgoja jer „i vjeroučitelji mogu puno iz njega naučiti“. Nadbiskup je tom prigodom ustvrdio i da je „tolerancija put bez kojega se ne može graditi bolji svijet, a to je zadaća Crkve“. Iako su „tolerancija“ i „diskriminacija“ termini koji najčešće služe kao batina za discipliniranje vjernika od lijevo-liberalnog spektra, a građanski odgoj od svojih je tvoraca nerijetko predstavljan kao alternativa vjeronauku u školama, nadbiskupu Uziniću ne može se zamjeriti to što pokušava razumjeti i ući u dijalog s onima koji ne misle ili ne žive kako Crkva naučava. No tvrdnja da je u sekularnom i pluralističkom društvu kršćanstvo tek „jedna od ponuda“ i da kršćani „nemaju pravo pretendirati da naša ponuda bude jedina“, duboko je problematična. Kad bi dolazila iz usta nekog sociologa, bio bi to tek presjek trenutnog stanja koji nikoga ne bi sablaznio. Međutim, kad dolazi od katoličkog nadbiskupa, sugerira da je taj prelat na tragu Sir Huphreyjeve Crkve kao primarno društvene, a ne religijske organizacije. Uzinić ovdje ne upozorava da u postkršćanskom društvu Crkva više nema dominantnu društvenu poziciju i stoga teže „probija“ svojom porukom, već pristaje na izjednačavanje kršćanske i drugih poruka u javnom prostoru. Dapače, naglašava da poruka Evanđelja ne smije biti jedina. Bog je doista čovjeku dao slobodnu volju i traži od nas da Ga izaberemo, da svjesno odlučimo živjeti kako On od nas traži. Sami čin izbora pretpostavlja da postoje i druge „ponude“, međutim one su sasvim izvjesno loše, pogrešne i ne mogu biti jednakovrijedne evanđeoskoj poruci. A Uzinić ničime nije dao do znanja da su druge „ponude“ za čovjeka kušnja, prijetnja ili stranputica, što bi netko iz pozicije katoličkog prelata morao učiniti. „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni“. (Iv 14,6) Do spasenja moguće je doći samo po Kristu, a ne po dijalogu. Taj dijalog, doista, može pomoći da se ljude približi Bogu, ali samo ako ih s druge strane, osim blagosti i razumijevanja, dočeka jasnoća.

Pozadina svakog kompromisa mora biti put prema istini, a ne dogovor radi dogovora. „Salomonsko rješenje“ često se pogrešno tumači kao pronalazak „srednjeg puta“, odnosno kompromisa, ali priča o mudrome židovskom kralju govori sasvim nešto drugo. Pokušavajući razriješiti spor između dviju žena oko toga koja je od njih djetetova majka, Salomon je naredio da se dijete raspolovi. Djetetova prava majka na to je molila kralja da onoj drugoj ženi dodijeli dijete, što je kralju bio jasan znak koja od dviju žena ima majčinski nagon i ljubav prema tome djetetu. Nudeći u stvari lažni kompromis, Salomon je stigao do istine i pravde. Taktika nadbiskupa Uzinića sasvim bi izvjesno dovela do drukčijeg ishoda jer za njega su, po svemu sudeći, ove dvije žene jednake iako jedna laže i čini zlo, a druga govori istinu. Za svakog vjernika katolika izjednačavanje kršćanske poruke s ostalima ne može biti prihvatljivo jer on, naime, vjeruje da samo ona vodi u kraljevstvo nebesko. Ponuda može biti više, ali Istina je samo jedna.

Druga je stvar ljude na bilo koji način prisiljavati da prihvate kršćansku poruku. To je, dakako, pogrešno i to ne samo iz aspekta liberalnog pluralističkog društva, nego i samog nauka Crkve. Otac nadbiskup u pravu je kad za portal Index.hr kaže da se „istinska promjena može dogoditi samo obraćenjem, a ono se ne može nametnuti“. No, u nastavku istog odgovora Uzinić dodaje i ovo: „Problem nastaje onda kada želimo promijeniti javno mnijenje i drugima nametnuti svoja uvjerenja“. Promjena javnog mnijenja i nametanje uvjerenja nisu ista stvar, a iz Uzinićevih javnih istupa često se može iščitati to da on svaki katolički aktivizam koji nastoji senzibilizirati javnost oko nekog pitanja smatra „pokušajem nametanja uvjerenja“. Takvo je stajalište samo površinski pro-demokratsko i pluralističko, a u stvari od vjernika katolika traži da predaju svoja građanska prava i slobode te se zatvore u četiri zida. Da se riječkog nadbiskupa doista može pronaći u riječima Sir Humphreyja Applebyja s početka ovog teksta vidi se iz njegovog stajališta da zabrana abortusa ne bi riješila problem i da bi situacija mogla biti i gora ako se prethodno ne bi promijenila svijest. Čak i ako zanemarimo logičku nekonzistentnost jer bi promjena svijesti, po Uziniću, mogla biti isključivo plod nametanja, iz rečenoga je jasno da se radi o političkom govoru o duboko moralnom pitanju. A to nije dostojno katoličkog prelata. Za Katoličku Crkvu pitanje abortusa savršeno je jasno pa vjernici od svakog crkvenog velikodostojnika očekuju jasnoću u odgovorima na ovakva pitanja. Uplitanje u začkoljice političkih rješenja umjesto kategoričke zaštite života može dovesti samo do zbunjenosti i pogrešnih interpretacija nauka Crkve.

Da se katoličku vjeru dokazuje djelima, to nam na više mjesta poručuje Sveto pismo. Katolik vjeru mora živjeti, ona je „bez djela jalova“. Rođenje na nekom posebnom mjestu, u nekom narodu ili rasi od čovjeka ne čini (dobrog) katolika. No to ne znači da osobni identiteti i ljubav prema svome, što se pojednostavljeno u intervjuu za Index naziva domoljubljem, „nisu dobri ni za društvo ni za demokraciju“. Uzinić je ovdje komentirao kovanicu „Hrvat katolik“ koju smatra vrlo problematičnom za Crkvu i duboko neevanđeoskom. I na ovom primjeru nedostaje jasnoće jer, iako „mi kršćani nismo poslani samo jednoj naciji, jednoj političkoj opciji ili jednom svjetonazorskom krugu“ kako ispravno kaže Uzinić, to ne znači da se nacionalni i vjerski identitet međusobno isključuju. Dapače, vjerski je identitet upravo na primjeru Hrvata bio izrazito važan pri formiranju moderne nacije, a u vremenu komunizma Katolička crkva slovila je za jedinu stvarnu oporbu režimu. Hrvatstvo i katoličanstvo stoljećima su povezani, ali to ne znači da se granice ne bi trebale znati. Pogotovo danas kad svjedočimo estradizaciji vjere. No te se granice ne utvrđuje pristajući na narative stvorene uglavnom od protivnika vjere koji takvu i slične etikete lijepe svojim neistomišljenicima kako bi ih ocrnili ili ismijali. Uzinićeva otvorenost ljudima drugih životnih i političkih uvjerenja bila bi velika njegova kvaliteta kad se ne bi manifestirala kritikom isključivo Crkve, vjernika i laičkih inicijativa u glasilima koja su u više navrata prema njima pokazala otvoreno neprijateljstvo. To su mjesta na koja treba hrabro zalaziti i ne napuštati ih, međutim valjalo bi progovoriti koju i o zastranjenjima koja ti mediji otvoreno propagiraju. Uzinić ovako „propovijeda zboru“, odnosno iz pozicije autoriteta potvrđuje predrasude prema vlastitoj pastvi i samo produbljuje društvene procjepe. To je zamka političkog govora za svakog prelata i važno ju je izbjeći, jednako kao i svođenje kršćanstva na društvenu „ponudu“.

„Ako je svijet protiv Istine, ja sam protiv svijeta“, ustvrdio je sv. Atanazije, patrijarh aleksandrijski, boreći se protiv arijanske hereze. Bi li ostao upamćen kao veliki crkveni naučitelj da je rekao „ako je svijet protiv Istine, ima i drugih ponuda“, neka svatko zaključi za sebe. A kršćanski svijet danas vapi upravo za jasnoćom i vodstvom.