Kad bi se organizirao izbor za najaferu Hrvatske, za koju biste glasali? Fimi media? Remorker? Kamioni? Maestro? Ina – Mol? Hypo banka? Spice? Brodosplit? HAC? HEP – Dioki? Lex Perković? Lex Vlahušić? Planinska? Dnevnice?
Sve su hrvatske afere slične, svaka ima u sebi nekog nes(p)retnog političara. I lijepo su raspoređene kroz četvrt stoljeća neovisnosti. Baš kad se čovjek poveseli jer je, na primjer, BDP rastao više od očekivanoga, eto nam afere s dnevnicama. I dalje po onoj “prilika čini lopova”. Nakon što su pokradene milijarde kuna, počelo se kokošariti. Taman kad se pojavi tračak nade, nagovještaj da smo se riješili pohlepnih, sebičnih i samoljubivih političara, pojavi se nova afera koja nas vrati tamo gdje smo već bili. A vrijeme leti.
Klinička psihologinja Andreja Bogdan, koja sudjeluje u mjerenju raspoloženja građana, projektu Hrvatske psihološke komore, kaže da su ljudi iscrpljeni. Adaptacijski kapaciteti stanovništva na prilagodbu novim situacijama, u koje ih kao neke zamorce stavlja svaka vlast, prazne se. “Battery low”. Neprestano smo, ističe, u promjenama i očekuje se da će se građani na sve uspjeti prilagoditi.
“Imali smo sedam godina recesije, što je u životu svakog čovjeka dugotrajno i iscrpljujuće razdoblje. Ljudi više nemaju osjećaj da mogu na bilo koji način utjecati na promjene koje bi im poboljšale životnu situaciju”, upozorava Bogdan i ističe da su mladi u Hrvatskoj najobrazovaniji i najsiromašniji dio društva. Sve više građana trebalo bi neki oblik psihološke pomoći. Živjeti godinama u strahu za plaću, ogorčenju jer nema posla, u panici zbog nemogućnosti vraćanja kredita, štedjeti na hrani, razmišljati o tome hoće li se djeci moći platiti školski izlet, sve se to taloži kao živa i ostavlja posljedice.
I onda se pojavi nova afera poput Dnevnica i podsjeti nas da postoji kasta na čijim stolovima uvijek ima obilja i koji mirno spavaju jer imaju ušteđevinu. I sve to im nije dovoljno! Uza sve žive, iscrpljeni građani moraju hraniti i “kosture iz ormara”. I kako da se onda ne živciraju i gnušaju kad vide tu gramzljivost koja se godinama neće iskorijeniti i kako da ne dolazi do “erozije povjerenja”? Pa eto, ni šef Sabora Božo Petrov ne vjeruje kolegama kojima je podijelio tablet računala sa zaštitnim kodom koja mogu koristiti samo u zgradi na Markovu trgu. Ne želi da ih nose doma i daju djeci za igrice.
Ili, još gore, da se tableti pojave na Njuškalu. Hrvatskoj kronično nedostaje optimizma. Bez njega, prijezir je sve što preostaje. Zapravo, zar ne bi najbolje rješenje bilo da na razgovor psiholozima odlaze političari? Neka se među uvjete za obavljanje javne dužnosti uz potvrdu o nekažnjavanju uvrsti i potvrda o obavljenom razgovoru sa psihologom. Ako se makar i jedna afera spriječi psihoanalizom, raščišćavanjem neke zatomljene traume iz djetinjstva ili tišteće frustracije, bit će to velik korak u prevenciji. Represija nam ionako šteka.