Nekome darovi, nekome šiba. Večeras će djeca, ali i mnogi odrasli, ostaviti čizmice na prozorima u nadi da će ih Sveti Nikola napuniti slatkišima ili nečim nejestivim, ali možda još dražim, poput mobitela ili igrice. A gdje je Sveti Nikola, tu je i njegov "pratitelj" Krampus koji, prema zaslugama, dijeli – šibu. Nije poznato hoće li pohoditi i Markov trg i Banske dvore, ali sigurno hoće dječje vrtiće i škole. Iz tiska je ovih dana izašla zanimljiva slikovnica "Ide Krampus!" autorice Maje Lesinger, ravnateljice Knjižnice i čitaonice Grada Preloga, kao dio dugoročnog projekta izrade vlastite edicije slikovnica inspiriranih međimurskom tradicijom koji je Knjižnica i čitaonica pokrenula 2022. godine. U Međimurju, kaže M. Lesinger, djeci nisu bile dostupne slikovnice i didaktički materijali koji bi na pristupačan način govorili o lokalnim vjerovanjima i običajima, pa je kao prva nastala slikovnica "Pesjanek te gledi!", pa "Jaje na crno". Ovaj put dohvatila se Krampusa koji u ovoj verziji "nije zveckao lancima, nije udarao kopitima, nije rušio vrata i nije se naganjao s mačkama". Krampus sada nosi darove poput sapuna od crnog ugljena, metle, zvončiće i voćke. Prelistavajući slikovnicu, doznat ćete što kome ide i zašto. Autorica temi koja bi mogle biti zastrašujuća pristupa s pažnjom i odgovornošću, ne mijenjajući njihovu ulogu, ali ih predstavlja na način koji je primjeren dječjoj emocionalnoj dobi. Ilustracije su rad grafičke dizajnerice Lare Glavić – Končar, kojoj je to debi u svijetu ilustracija slikovnica, a urednica je Ivanka Ferenčić Martinčić. Krampus u međimurskoj tradiciji nikada nije bio jednostrano strašilo i njegova pojava imala je jasno ritualno mjesto, a slikovnica ga prikazuje kroz upravo takvu dvostruku perspektivu, kao čuvara reda i nositelja simboličkog upozorenja. U međimurskom kraju mladići su se nekad odijevali u krampuske kostime, hodali ulicama, zveckali lancima i udarali po vratima stvarajući buku koja je imala svoju dramaturgiju straha i olakšanja.
Djeca bi se sakrivala, a onda s ponosom izlazila pred svetog Nikolu koji bi provjeravao znaju li se prekrižiti, jesu li marljiva, znaju li moliti... Pišući o Svetom Nikoli, Nikolinju ili Mikloševu, prof. dr. Stjepan Hranjec u knjizi "Međimurski narodni običaji" navodi kako su iz srednjoeuropskog civilizacijskog kruga, kome kulturološki posvema pripadamo, do nas stigli i "biškup s Krampusom" koji svojim kostimima i rekvizitima provjeravaju djecu jesu li bila dobra ili neposlušna, a mjerilo za to je bilo znaju li moliti i jesu li slušali roditelje. "Krampus je redovito ružil z lancima kaj splaši decu", navodi primjer. U čizmicama koje su morala dobro očistiti, djeca bi u jutro 6. prosinca nalazila orahe, jabuke, ali i šibe za "one šteri su ne bili dobri". U posljednjih deset godina u Hrvatskoj se sve jasnije oblikuje pokret stvaranja slikovnica koje obrađuju nematerijalnu baštinu, a upravo knjižnice postaju važan dio tog procesa. Knjižničarka i promotorica baštinskih projekata Marija Bratonja ističe da baštinske slikovnice nisu tek ilustrirani prikazi starih običaja već su i most između zajednice i njezine budućnosti jer djeci daju emocionalni jezik kojim mogu razumjeti svoje korijene.
U preloškoj Knjižnici osmislili su zanimljiv projekt "Tragovima baštine" usmjeren na očuvanje, digitalizaciju i interpretaciju kulturne građe, ali i na njezino stvaranje u novom obliku. Knjižnica se tu, kaže M. Lesinger, ne pojavljuje samo kao čuvarica dokumenata, nego kao aktivna interpretatorica baštine, mjesto gdje se prošlost prevodi u jezik najmlađih. – Kroz takav pristup baština prestaje biti nešto što se proučava izvana i postaje nešto što se živi iznutra, u obitelji, vrtiću, školi i svakodnevnom razgovoru. Tako su nastale prve slikovnice iz edicije koje također nisu kopije lokalnih legendi, nego njihova prilagodba dječjoj dobi. Svaka od njih temelji se jednako na zapisanoj predaji, kao i na usmenim pričama prijatelja, obitelji i pripadnika zajednice jer upravo ta živa, prenesena riječ nosi toplinu i autentičnost koja je teško nadomjestiva – napominje Lesinger koja smatra da se baština mora predstaviti djeci dok su najprijemčivija, kako bi s vremenom mogli bolje cijeniti i čuvati ono što im pripada. Djeca su, veli, usto i "najžešći kritičari" i ne prihvaćaju priče zbog autoriteta odraslih, nego samo zbog onoga što im je smisleno, zabavno i emocionalno dostupno.
Sveti Mikula i sveta Lucija