Ginekologinja Marija Divić iz Dugog Rata dobila je važnu odluku Ustavnog suda puno vrijedniju od spašenih joj 10.000 kuna odštete i 8300 kuna troškova sudskog spora koje je morala platiti ravnatelju Doma zdravlja Splitsko-dalmatinske županije dr. Dragomiru Petricu.
Tužena je zbog dopisa "zahtjev za koncesijom djelatnosti zdravstvene zaštite žena u Splitsko-dalmatinskoj županiji", kojim je traženo hitno raspisivanje koncesije zbog diskriminatornog odnosa prema pravima domskih ginekologa i diskriminacije žena te narušavanja zaštite žena u SDŽ, pri čemu se tvrdilo kako se to događa zbog nekvalitetne i nezakonite organizacije rada od strane ravnatelja Petrica, koji "vara HZZO(državu)", te "vara pacijentice kojima ne daje kvalitetnu i plaćenu zdravstvenu skrb".
Kao primjer izdvojen je Imotski gdje Dom zdravlja SDŽ prima glavarinu za puni tim, a ravnatelj je tamo tri dana uposlio medicinske sestre, jedan dan ginekologa iz Vrgorca, a drugi dan iz Sinja. Zatim Vis gdje jednom u tjedan ili dva povremeno dolazi ginekolog, u Omišu gdje ima ugovor za dva tima, a on ih spaja i plaća jedan, a u Supetru na Braču zadržava umirovljenika iako ima zainteresiranih ginekologa za koncesiju. U dopisu, s potpisom Divić kao predsjednice Udruge koncesionara primarne zdravstvene zaštite u SDŽ, tvrdilo se i kako je isti problem napravio i za pedijatrijsku službu koju rade liječnici opće medicine, te je i radiologe doveo na dva djelatnika u 13 domova zdravlja.
Ravnatelj Petric je smatrao kako je zapravo optužen da je činio kaznena djela jer je godinama "varao državu, HZZO i pacijente", a za dopis je doznalo tisuće osoba pa se morao pravdati kolegama i nadređenom županu Zlatku Ževrnji. Bio je i predmet kontrole DORH-a i Ministarstva, te smatra kako je i taj dopis bio samo nastavak višegodišnje hajke kroz nastupe Divić u radio i TV emisijama, pa i saborskom Odboru za zdravstvo, iako kontrole nisu utvrdile nepravilnosti, već se u svim ambulantama postupalo propisno.
Divić se branila kako je sporni dopis poslala Josipi Rodić, predsjednici srodne udruge u Zagrebu, odnosno da je njezino ime bilo navedeno samo kao kontakt. Ali, sudovi su to povezali s nizom prijava koje je Divić podnosila upravo zbog navoda iz spornog dopisa. Divić je tvrdila kako upravo zbog toga što je sporne navode ponavljala u medijima, ni sporni dopis ne predstavlja ništa novo. Ali sudovi su utvrdili kako takvi istupi u kontinuitetu predstavljaju dodatan stres i ravnatelju su stoga dosudili odštetu od 10.000 kuna.
Ustavni sud je pošao od prakse Europskog suda za ljudska prava prema kojoj su u političkoj debati od javnog interesa prihvatljiva samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva. Za Ustavni sud ne može se sa sigurnošću utvrditi tko je predao sporni dopis u SDŽ, Divić ili Rodić, a nije utvrđeno ni tko je sve vidio dopis. Sporno je i što je usvojen zahtjev zbog hajke i medijskih istupa iako Petric tužbu nije podnio i zbog tih istupa kroz pet, šest godina, a nisu uzeli u obzir i njihov hijerarhijski odnos. Sudovi su zaštitili dostojanstvo, ugled i čast ravnatelja, ali su jednako morali voditi računa i o pravu Divić na slobodu mišljenja i izražavanja misli.
U tom smislu nisu ostvarili ravnotežu jer ni lokalni dužnosnici "nisu imuni na kritiku i kontrolu te da osim u slučaju teških štetnih napada koji su u osnovi neutemeljeni, mogu biti podvrgnuti širim granicama prihvatljive kritike od običnih građana". Ustavni sud ocjenjuje kako sporne presude ne sadrže uvjerljivo prijeku društvenu potrebu za davanje prednosti pravnoj zaštiti tužiteljeva dostojanstva. Stoga je vijeće pod predsjedanjem sutkinje Ingrid Antičević Marinović ukinulo presude Općinskog suda u Splitu i Županijskog suda u Bjelovaru.