Kolumna

Umjesto sigurne oaze domovi često postaju grobnice za one najbespomoćnije

Foto: Borna Jaksic/PIXSELL
Umjesto sigurne oaze domovi često postaju grobnice za one najbespomoćnije
20.12.2023.
u 18:33
O problemimam domova za stare i nemoćne priča se i piše godinama, a tragedije se samo slažu jedna na drugu

Trebale bi to biti sigurne oaze u kojima će starije osobe mirno i dostojanstveno provesti posljednje godine života. Mirno i bez grižnje savjesti trebala bi živjeti i njihova djeca, znajući kako su im najmiliji zbrinuti, nisu gladni, nije im hladno, imaju svu potrebnu skrb. U konačnici, ne plaćaju malo tu istu sigurnost. No, domovi za starije osobe u Hrvatskoj su, nažalost, već više puta pokazali svoje drugo lice, postajući grobnicom za one najbespomoćnije.

Svjedoči tome najnovija tragedija iz privatnoga Toplog doma u Osijeku, gdje je 75-godišnju korisnicu u ponedjeljak popodne teretno dizalo gotovo dekapitiralo. Vatrogasci su morali motornom pilom rezati pod kako bi tijelo nesretne žene izvukli iz ralja dizala. Prisjetimo se i kobne 2020. godine, kada je u dva različita požara u privatnim smještajima za starije osobe život izgubilo čak devet korisnika. Prvi je buknuo u Domu za starije i nemoćne "Zelena oaza" u Andraševcu, zbog kvara na električnoj grijalici, a poginulo je šestero teško pokretnih i nepokretnih korisnika. Tragedija se dogodila u siječnju 2020. Vlasnica doma Gabrijela Čičković lani je pravomoćno osuđena na 4,5 godina zatvora za teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti. Požar koji je u rujnu iste godine buknuo u Domu za starije u Dugom Ratu odnio je živote troje korisnika. Sudski proces za taj je slučaj još u tijeku.

Ovaj sadržaj je dostupan samo za Premium korisnike Večernjeg lista.

Pretplatite se na sadržaj s potpisom.

Marijana Rudan

Smatrali su nas teroristima: Film o političkom progonu Hrvata u Australiji 70-ih kandidat je za Oscara

Tijekom pandemijskog lockdowna Marijani Rudan je prišla mlada glumica Kat Dominis i podijelila s njom ideju za kratki film inspiriran stvarnim iskustvima hrvatskih migranata u Australiji 70-ih godina. Iz tog početnog koncepta razvila se snažna autorska suradnja: dvije žene, dvije perspektive, jedna priča koja je dugo čekala da bude ispričana. Rezultat je “Unspoken” (“Neizrečeno”) – umjetnički dojmljiv, emotivno pulsirajući film koji spaja dokumentarističku istinu i obiteljsku dramu. Nastao iz skromnog budžeta, ali neizmjerne strasti, film je ubrzo osvojio svijet.



Komentari 2

DA
damascus
14:25 29.12.2023.

Tzv. privatni starački domovi 95% rade ilegalno, nemaju dozvolu za broj kreveta koji nude, nemaju potrebno stručno osoblje, nekvalificirani su (zakon ih i n etraži kvalifikaciu) pa svak može iznajmiti neku kuću, preurediti par soba i napuniti je starima. Hrana nije uređenja nekim državnim standardom već se daje što se hoće, a uglavnom je to najjeftinijje, za doručak marmaleda na kruhu koja tek pokrije pore od kruha, litra mlijeka i litra vode smješano i te dvije litre za dvadesetak korisnijka. Ručak bezmesni osim jednoi tjedno kada dobiju dva, tri komadića hrenovke u varivu. Večera kao i doručak. Posjeti su zabranjeni u vrijeme ručka da obitelji ili prijatelji ne vide što jedu i.t.d. Iako su propisani standardi potrebnopg osoblja, to se uopće ne poštuje pa ti privatnivci nemaju nikada sestru koje je nužna već sve poslove te vrste obavljaju seoske žene koje su uzete radi čišćenja i kuhanja., A država skreće pogled i pušta ih bez nadzora jer bi ih u slučaju nadzora morali sve zatvotriti i organizirati kontrolirani smješta što bi držalo koštalo. Ovako je lakše, ne košta ništa a ti državo zatvaraj i dalje oči. svjesno! A vlasnici trlaju ruke, zarada enormna a korisnicui gladni i nezaštićeni. Ionako uglavnom spavaju jer ih filaju samo sedativima. Da ne gnjave.

Avatar Svračak
Svračak
20:49 20.12.2023.

A koliko tek starijih ljudi strada u vlastitom domu!