Spašavanje Uljanika i 3. maja narudžbama domaćeg državnog brodara Jadrolinije prva je konstruktivna ideja Vlade Andreja Plenkovića otkako je dopustila da tim brodogradilištima propadnu narudžbe inozemnih naručitelja za gradnju 21 broda. Uljanik se, naime, sličnom državnom intervencijom spašavao već nekoliko puta.
Prvi put sredinom 1950-ih kada je sagradio seriju putničko-teretnih obalnih brodova za prijevoz 500 putnika (Osijek, Novi Sad, Mostar i Maribor), a potom i seriju za prijevoz 450 putnika (Trogir, Takovo i Tuzla), da ni ne spominjemo flotu za Jugoslavensku ratnu mornaricu. S tim se manjim brodovima, s kojima je povezao hrvatsku obalu i otoke, Uljanik i osposobio za gradnju velikih višenamjenskih teretnih brodova za propalu Jugoliniju. S njima je hrvatske luke povezao sa svjetskima, a onda je spreman dočekao i buđenje međunarodnog tržišta i narudžbe inozemnih brodara, dakako, najprije iz prijateljskih nesvrstanih, a potom i iz zemalja članica Varšavskog ugovora.
Preostaje, međutim, da se za tu Vladinu ideju dobije suglasnost Europske komisije. Ali, kad bi se htjelo, taj bi se “problem” lako mogao i zaobići. Primjerice, Uljanik bi brodove mogao graditi za vlastitu flotu, a potom ih iznajmiti, odnosno prodati na leasing Jadroliniji, baš kao što Brodosplit gradi brod za vlastitu tvrtku, s unaprijed ugovorenim čarterom Amerikancima. U tom slučaju gradnju Uljanikovih brodova za čarter Jadroliniji mogla bi povoljno kreditirati Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR) i to bi bio komercijalni posao, a ne državna pomoć. Država bi HBOR-u mogla dati jamstva i za taj kredit, baš kao što je to učinila i za Brodosplit.
Kad hoće, kao što se vidi na recentnom primjeru Brodosplitova polarnog cruisera, država može dati financijske garancije i sama sebi, kao i brodaru koji sam gradi brod za sebe, što je zbilja kreativno, i to još brodaru koji se registrirao u poreznoj oazi samo zato da ne bi plaćao porez Hrvatskoj. A s jeftinijim kreditima HBOR-a, Uljanik i 3. maj mogli bi Jadroliniji ponuditi leasing pod uvjetima kojima nitko drugi bez izravne državne pomoći ne bi mogao parirati. Jedino što nikako ne bi bilo dobro, to je da i Uljanikova brodarska kompanija bude inkorporirana na Marshallovom ili nekom sličnom otočju i da njoj HBOR daje kredite, jer europski zakoni bilo kakav prijenos novca iz Europske unije u nekooperativna porezna utočišta izričito zabranjuju. Ali, kako smo vidjeli na Brodosplitovu primjeru, kad hoće, i hrvatska Vlada i Europska komisija i na takvu “sitnicu” mogu zažmiriti.
Ako se zaista u Puli i Rijeci želi održati velika brodogradnja, a Vlada se neprekidno zaklinje da joj je upravo to cilj i namjera, neko se vrijeme neće moći računati na narudžbe inozemnih brodovlasnika. Nema nikakve sumnje da su se Uljanik, 3. maj i Hrvatska u svjetskim brodovlasničkim krugovima strahovito kompromitirali. U takvim okolnostima državne civilne i vojne narudžbe jedino su preostalo rješenje.
ima li primjer neke druge države, osim bivše propale, koja je tako radila?