Nova analiza Instituta za javne financije, koju je izradila istraživačica Sara Čulo, pokazuje da uključenost djece u rani i predškolski odgoj i obrazovanje u Hrvatskoj i dalje snažno ovisi o socioekonomskom statusu u području obitelji i stanovanja. Iako se u posljednjem desetljeću bilježi određen napredak, Hrvatska značajno zaostaje za europskim ciljevima, osobito kada je riječ o djeci mlađoj od tri godine. U toj dobnoj skupini programe pohađa samo 34,6 posto djece iz obitelji koje nisu u riziku od siromaštva, a djece u riziku samo 8,2 posto. Razlika od 26,4 postotna boda danas je gotovo četiri puta veća nego prije deset godina i predstavlja jedan od najvećih jazova u Europskoj uniji.
Iako su oštre razlike prisutne i drugdje u Europi, Hrvatska se izdvaja po tome što pripadnost siromašnijoj skupini gotovo u potpunosti određuje pristup predškolskom obrazovanju. U skupini djece od tri godine do polaska u školu situacija je nešto bolja, no i dalje ispod europskih standarda. U Hrvatskoj taj program pohađa 82,4 posto djece iz obitelji koje nisu u riziku od siromaštva te 66,1 posto djece iz obitelji koje to jesu. Unatoč tome što je jaz smanjen u odnosu na prethodnu godinu, Hrvatska je još uvijek daleko od ciljne razine od 96 posto obuhvata koju je Europska komisija postavila takozvanim Barcelonskim ciljevima.
Analiza potvrđuje i izrazite regionalne razlike koje proizlaze iz decentraliziranog sustava u kojem su vrtići u nadležnosti lokalnih jedinica. U dijelu zemlje, posebno u razvijenim županijama i Gradu Zagrebu, obuhvat je na razinama u usporedbi s najuspješnijim europskim državama. Primjerice, u Zagrebu je u vrtiće i jaslice uključeno 45,2 posto djece mlađe od tri godine, dok se u Virovitičko-podravskoj županiji u vrtiće uključuje tek svako peto dijete. Kod starije skupine razlike su nešto manje, ali i dalje jasno vidljive – u Zagrebu gotovo sva djeca u dobi od tri do sedam godina pohađaju program, dok je u Ličko-senjskoj obuhvat 70 posto.
Prema autorici analize, ovakve razlike ne proizlaze samo iz demografskih trendova nego i iz fiskalnih mogućnosti lokalnih jedinica te iz različitog pristupa razvoju javnih usluga. – Rani i predškolski odgoj i obrazovanje jedno je od najučinkovitijih ulaganja u smanjenje dugoročnih nejednakosti, no upravo djeca kojoj je ta usluga najpotrebnija najmanje sudjeluju u sustavu. Ako ne želimo da se regionalne i socijalne razlike prenose iz generacije u generaciju, nužne su odlučne i koordinirane promjene na nacionalnoj razini – istaknula je Sara Čulo.
U analizi se predlaže nekoliko konkretnih mjera. Najvažnije je uvođenje zakonskog prava na mjesto u vrtiću, što već godinama funkcionira u Sloveniji, Njemačkoj i skandinavskim zemljama, gdje takva garancija znatno povećava obuhvat. Nadalje, predlaže se osnivanje nacionalnog fonda iz kojeg bi slabije razvijene općine i gradovi mogli dobiti dodatna sredstva za gradnju kapaciteta i smanjenje cijena za roditelje. Preporučuje se i određivanje maksimalne dopuštene cijene vrtića na razini države kako bi se smanjile financijske barijere za obitelji nižeg socioekonomskog statusa. Posebne mjere trebale bi biti usmjerene na djecu iz najranjivijih skupina – djecu nacionalnih manjina, djecu iz migrantskih obitelji, djecu s teškoćama te djecu iz izrazito siromašnih obitelji.
Zaključno, iako Hrvatska povećava obuhvat predškolskim programima, razlike između pojedinih skupina i dijelova zemlje i dalje su izražene. Sustav koji bi trebao biti poluga za izjednačavanje prilika zapravo dodatno produbljuje nejednakosti. Bez jasne državne strategije i financijskog mehanizma koji bi osigurao ravnomjernu dostupnost, Hrvatska će teško dosegnuti europske ciljeve i osigurati jednake razvojne mogućnosti za svako dijete, bez obzira na mjesto stanovanja ili imovinski status roditelja.