Civilizacija nam je napredovala do neslućenih razmjera, danas imamo odgovore i rješenje za probleme za koje smo prije samo pola stoljeća mislili da su nerješivi. Sposobni smo slati ljude u svemir, liječiti brojne bolesti, proizvoditi električnu energiju na različite načine te stvarati uređaje koji "misle" i komuniciraju umjesto nas, razvili smo cjepiva protiv bolesti koje su nekoć predstavljale ozbiljnu prijetnju i znatno produljili ljudski životni vijek... Mogli bismo nabrajati unedogled koliko pametnih rješenja, ideja i postignuća imamo. No, nažalost, istodobno stvaramo i probleme tolikih razmjera da je teško pojmljivo kako se u 21. stoljeću, unatoč lekcijama koje nam povijest uporno ponavlja te svim tehnološkim, tehničkim i civilizacijskim postignućima, i dalje bavimo njima i pokušavamo ih rješavati, umjesto da su već odavno tek dio tamne strane prošlosti civilizacije. Porazno je, naime da i u suvremenom svijetu imamo razloga govoriti o Svjetskom danu izbjeglica koji se desetljećima obilježava 20. lipnja. Riječ je o međunarodnom danu koji su Ujedinjeni narodi posvetili izbjeglicama diljem svijeta, kako bi se istaknula prava, potrebe i snovi ljudi koji su prisiljeni napustiti svoje domove kako bi izbjegli sukobe ili progon. Nažalost, svijet danas svjedoči najvišoj razini prisilnog raseljavanja u povijesti: svake minute čak 20 ljudi ostavlja sve iza sebe bježeći od rata, progona ili terora.
Do sredine 2025. godine, 117,3 milijuna ljudi diljem svijeta prisilno je raseljeno zbog progona, sukoba, nasilja, kršenja ljudskih prava ili događaja koji ozbiljno narušavaju javni red. Među njima je gotovo 42 milijuna izbjeglica, od kojih je više od polovice mlađe od 18 godina. Tragediju dodatno produbljuje činjenica da brojna djeca svoj život započinju u izbjeglištvu, lišena sigurnosti i topline vlastitog doma. Tu su i milijuni osoba bez državljanstva kojima je u novoj zemlji uskraćeno državljanstvo i pristup osnovnim pravima poput obrazovanja, zdravstvene zaštite, zapošljavanja i slobode kretanja – neumoljiva je statistika na koju uz ovogodišnji Svjetski dan izbjeglica upozoravaju iz UNHCR-a Croatia.
Više od 70 posto izbjeglica i drugih osoba kojima je potrebna međunarodna zaštita potječe iz Afganistana, Južnog Sudana, Sudana, Sirije, Ukrajine i Venezuele. U svemu tome porazan je i podatak da čak 70% izbjeglica živi u dugotrajnom raseljenju, što znači da se problem zbog kojeg su krenuli u izbjeglištvu sporo ili gotovo nikako ne rješava.
– Zemlje s niskim i srednjim dohotkom udomljuju 71 posto svjetskih izbjeglica i drugih osoba kojima je potrebna međunarodna zaštita, dok najmanje razvijene zemlje pružaju azil 25 posto od ukupnog broja. Uz to, tri od četiri izbjeglice ili osobe raseljene zbog sukoba žive u zemljama koje su suočene s visokom do ekstremnom izloženošću opasnostima povezanim s klimom, što pogoršava rizike s kojima se suočavaju ljudi koji su već prisiljeni pobjeći – navode u UNHCR-u. Svjetski dan izbjeglica 2026., kažu nam iz UNHCR-a Croatia, ima posebno značenje jer se poklapa s 75. obljetnicom Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine. Usvojena nakon Drugog svjetskog rata, Konvencija je uspostavila načelo da ljudi prisiljeni napustiti svoje domove zbog rata, sukoba ili progona imaju pravo potražiti sigurnost i ponovno izgraditi svoj život u drugoj zemlji. Sedamdeset i pet godina poslije, ta obveza ostaje jednako relevantna kao i tada.
– Ovogodišnja poruka UNHCR-a stoga je jasna: obećanje zaštite mora se poštovati 'dok svi ne budu sigurni'. Svjetski dan izbjeglica također je prilika za razbijanje zabluda o izbjeglicama. Izbjeglice nisu definirane samo raseljavanjem; to su ljudi s vještinama, talentima i ambicijama. Kada im se pruži prilika, itekako doprinose zajednicama koje ih prihvaćaju – kao radnici, poduzetnici, učitelji, liječnici, umjetnici, lideri i prijatelji. Njihovo uključivanje jača gospodarstva, obogaćuje kulture i pomaže izgradnji uključivijih i otpornijih društava. Ova je poruka posebno važna u vrijeme kada prisilno raseljavanje ostaje blizu rekordnih razina. Sukobi traju, nove krize se pojavljuju, a dugoročna rješenja i dalje su ograničena. Istodobno, pravo na traženje azila pod sve je većim pritiskom u mnogim regijama, dok humanitarne potrebe rastu, a resursi se smanjuju, što dodatno opterećuje zemlje domaćine, zajednice i humanitarne organizacije – kažu u UNHCR-u Croatia.
Dodaju da je Konvencija o statusu izbjeglica osmišljena upravo za takve trenutke. Ona pruža zajednički okvir za zaštitu, jasnoću i odgovornost u kriznim vremenima. Njezina snaga ovisi o solidarnosti: suradnji među državama, potpori zajednicama domaćinima i prepoznavanju da zaštita ljudi prisiljenih na bijeg u konačnici koristi društvima u cjelini.
– Djelovati 'dok svi ne budu sigurni' znači štititi pristup azilu i provoditi politike utemeljene na dostojanstvu, pravednosti i humanosti. Također znači podržavati zemlje i zajednice domaćine koje nastavljaju pokazivati solidarnost unatoč vlastitim izazovima te ulagati u rješenja koja omogućuju izbjeglicama prijelaz s preživljavanja na samostalnost, uključenost i trajnu stabilnost. Iznad svega, to znači odbaciti strah i dezinformacije u korist empatije, solidarnosti i činjenica – ističu u UNHCR-u. Dakle, ove smo godine usredotočeni na pravo izbjeglica na traženje sigurnosti kao zajedničku zaštitu za sve, jer to je poanta obećanja koje je prije 75 godina, nakon Drugog svjetskog rata, svijet dao: ljudi prisiljeni na bijeg imaju pravo tražiti sigurnost i zaštitu. Nitko nije siguran dok nisu sigurni najranjiviji među nama. Kada su ljudi prisiljeni napustiti svoje domove, svi imamo svoju ulogu. Osiguravanje zaštite izbjeglicama jača zajednice, promiče stabilnost i spašava živote, kažu u organizaciji. Objašnjavaju i kako Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine jasno propisuje obveze međunarodne zajednice: da se osobe prisiljene na bijeg ne smiju vraćati u opasnost te da im se mora omogućiti dostojanstven život tijekom razdoblja raseljenosti. A ta je zaštita danas hitno potrebna tolikom broju ljudi. Kada se ljudima koji bježe od opasnosti uskrati zaštita, dodaju, nesigurnost se produbljuje: obitelji su prisiljene na opasne rute, djeca gube godine učenja, žene i djevojčice suočavaju se s većim rizicima, a zajednice domaćini ostaju bez podrške koja im je potrebna. Zaštita izbjeglica stoga nije samo čin suosjećanja; to je uvjet stabilnosti i mira.
– Ovogodišnja tema "Dok svi ne budu sigurni" poziv je da se to obećanje održi na životu. To je poziv vladama da podrže pravedne i pristupačne sustave azila, donatorima da održe podršku koja spašava živote, zajednicama da prime one koji su prisiljeni pobjeći i svakome od nas da branimo načelo da sigurnost nikada ne smije ovisiti o nacionalnosti, bogatstvu, rasi, vjeri, spolu, političkom mišljenju ili migracijskom statusu. Zaštita je ispunjena samo kada ljudi prisiljeni na bijeg mogu živjeti bez straha, obnoviti svoje živote, doprinijeti svojim zajednicama i, kada uvjeti to dopuste, vratiti se kući dobrovoljno, sigurno i dostojanstveno – dodaju naši sugovornici. Ističu da je dodatna tragedija ove priče u tome što se, nažalost, svi jednoga dana mogu naći u takvoj situaciji. Budući da ljudi iz svojih domova najčešće bježe zbog sukoba svih vrsta, s naglaskom na ratna djelovanja, ta se situacija, kao što vidimo, događa ili se može dogoditi u bilo kojem dijelu svijeta, uključujući i Europu koja je osjetila strahote dva velika svjetska rata i iz koje su se milijuni ljudi raselili diljem svijeta. Današnje su brojke poražavajuće.
– Krajem 2025. u svijetu je bilo 41,6 milijuna izbjeglica. Šire gledano, 117,8 milijuna ljudi bilo je prisilno raseljeno diljem svijeta, uključujući izbjeglice, interno raseljene osobe, tražitelje azila i druge osobe kojima je potrebna zaštita. Prvi put u desetljeću, ukupan broj prisilno raseljenih osoba blago se smanjio, za oko 4%, u usporedbi s 2024., uglavnom zbog povećanja povrataka. Ipak, unatoč tom malom pomaku, brojke i dalje ostaju povijesno visoke – danas je otprilike svaki 70. čovjek u svijetu prisilno raseljen – kažu u UNHCR-u Croatia.
Upozoravaju da je u ovom trenutku čak 68,7 milijuna interno raseljenih osoba, čak 41,6 milijuna osoba ima status izbjeglica, a 9 milijuna ljudi su registrirani tražitelji azila.
– Raseljavanje je u velikoj mjeri koncentrirano u ograničenom broju velikih kriznih situacija, osobito u Sudanu, Siriji, Afganistanu i Ukrajini. Ako pogledamo nove izbjegličke krize u 2025., od gotovo 5,4 milijuna ljudi koji su bili prisiljeni pobjeći i potražiti sigurnost u drugim zemljama, osam zemalja bilježi najviše brojeve: Sudan (952.700), Ukrajina (788.100), Venezuela (455.300), Južni Sudan (232.800), Burkina Faso (221.300), Afganistan (191.400), Mali (177.200) i Mjanmar (165.400).
Kada je riječ o interno raseljenima, 46% dolazi iz samo pet zemalja: Sudan (9,1 mil.); Kolumbija (7,2 mil.); Sirija (6 mil.); Jemen (4,8 mil.) i Afganistan (4,4 mil.). Širi teret uglavnom pada na regije poput Afrike i Bliskog istoka, gdje su i interna raseljenost i prihvat izbjeglica najizraženiji, pri čemu većina izbjeglica ostaje u susjednim, često nisko i srednje razvijenim zemljama – službeni su podaci ove svjetske organizacije. Naglasit će i da se povratci odvijaju u velikim razmjerima: gotovo 4,4 milijuna izbjeglica vratilo se 2025., uglavnom u Afganistan, Siriju i Sudan.
– Međutim, izvješće pokazuje da su povratci većinom bili nesigurni, a često nisu bili u potpunosti dobrovoljni. Mnogi su se dogodili u nepovoljnim okolnostima, pri čemu su se ljudi vraćali u nesigurna, nestabilna ili teško oštećena okruženja. Znatan udio povrataka potaknut je pritiscima u zemljama domaćinima, uključujući promjene politika, pooštravanje pravnog statusa ili smanjenje prostora zaštite. Nadalje, u više konteksta izbjeglice su po povratku imale ograničen pristup uslugama, tržištu rada ili infrastrukturi, što izaziva zabrinutost glede održivosti. Ukratko, iako se mnoge izbjeglice žele vratiti, uvjeti za siguran, dobrovoljan i dostojanstven povratak još uvijek nisu dosljedno osigurani – dodaju iz UNHCR-a. Zanimljiv je podatak da se broj prisilno raseljenih diljem svijeta udvostručio između 2015. i 2026. godine. Uvjeti i dalje ostaju iznimno zahtjevni. Oko 70 % izbjeglica nalazi se u dugotrajnim situacijama koje nerijetko traju čitave generacije. Podaci UNHCR-a pokazuju da u istočnoj i južnoj Africi izbjeglice i tražitelji azila u prosjeku provode gotovo 16 godina u izbjeglištvu. Mnogi i dalje ovise o humanitarnoj pomoći te imaju ograničen pristup zapošljavanju, uslugama i dugoročnim prilikama.
Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice postavio je jasan i mjerljiv cilj kojim se želi odgovoriti upravo na taj izazov: tijekom sljedećeg desetljeća smanjiti za više od polovice broj izbjeglica u dugotrajnom raseljeništvu koje ovise o humanitarnoj pomoći, i to prelaskom s ovisnosti na samostalnost, dostojanstvo i stvarne životne prilike. Drugim riječima, do 2035. UNHCR će nastojati pomoći gotovo 8 milijuna izbjeglica da izađu iz dugotrajne ovisnosti o pomoći. Humanitarna pomoć spašava živote, ali mora biti nadopunjena dugoročnim rješenjima koja omogućuju izbjeglicama da obnove svoje živote. Ostvarenje tog cilja podrazumijeva pomak od upravljanja raseljavanjem prema trajnim rješenjima: siguran i dostojanstven povratak ondje gdje je to moguće, uključivanje i pristup tržištu rada u zemljama domaćinima, preseljenje u treće zemlje te razvoj drugih održivih putova.
Hrvatska, nažalost, i dalje nosi živo sjećanje na ratna zbivanja koja su stanovništvo prisiljavala na interno raseljavanje, unutar granica vlastite države prema sigurnijim područjima, ali i na odlazak u druge zemlje, pa čak i na druge kontinente, odakle se mnogi nikada nisu vratili u slobodnu Hrvatsku.
– Hrvatska ima jedinstveno i važno iskustvo s prisilnim raseljavanjem, koje je snažno oblikovalo njezin pristup zaštiti izbjeglica i azilnim politikama. Tijekom Domovinskog rata 1991. – 1995. Hrvatska je doživjela jednu od najvećih kriza raseljavanja u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Više od 550.000 ljudi bilo je raseljeno unutar zemlje. Istodobno, Hrvatska je primila velik broj izbjeglica koji su bježali od sukoba u susjednoj Bosni i Hercegovini, pokazujući solidarnost unatoč vlastitim humanitarnim izazovima. Zahvaljujući vlastitom iskustvu rata i raseljavanja, Hrvatska je stekla snažno razumijevanje potreba izbjeglica i raseljenih osoba. Iskustva iz 1990-ih pridonijela su postupnom razvoju pravnog i institucionalnog okvira za zaštitu izbjeglica – kažu u UNHCR-u Croatia. Tijekom izbjegličkih i migrantskih kretanja 2015. i 2016., Hrvatska je ponovno imala važnu humanitarnu ulogu. Kao ključna tranzitna zemlja na zapadnobalkanskoj ruti, omogućila je siguran prolaz za više od 650.000 izbjeglica i migranata, ističu u ovoj svjetskoj organizaciji, od kojih su mnogi bježali od sukoba i progona u Siriji, Afganistanu i drugim zemljama, te je zajedno s međunarodnim organizacijama i civilnim društvom radila na prihvatu, registraciji, prijevozu i pružanju humanitarne pomoći. Tijekom godina Hrvatska je nastavila jačati svoj azilni sustav u skladu s međunarodnim izbjegličkim pravom i standardima Europske unije. Dana 12. lipnja 2026., zajedno sa svim državama članicama EU, Hrvatska je započela provedbu Pakta EU o migracijama i azilu, koji donosi važne zakonodavne i proceduralne promjene. Tijekom tog procesa iznimno je važno da prava i potrebe zaštite tražitelja azila ostanu u središtu svih mjera.
Zemlje poput Hrvatske nastavljaju pokazivati solidarnost. Krajem prosinca 2025., Hrvatska je pružala privremenu zaštitu za 32.094 osoba iz Ukrajine, te je pomogla rad UNHCR-a u Ukrajini. U 2025. Vlada Republike Hrvatske podržala je odgovor UNHCR-a u Ukrajini, omogućujući ključnu humanitarnu pomoć, osobito za hitni smještaj i popravke domova za najranjivije obitelji, posebno uoči zime. Tako je, primjerice, pomogla 69-godišnjoj ženi u Harkivu da popravi svoj ratom oštećeni dom i ostane sigurna tijekom zime unatoč stalnim neprijateljstvima. Šire gledano, uz potporu donatora, među kojima je i Hrvatska, UNHCR je od početka invazije na Ukrajinu obnovio više od 50.000 domova, omogućujući obiteljima da ostanu u svojim zajednicama ili da im se vrate, navode iz UNHCR-a.