U pozadini linča na mene rat je za crkvenu imovinu

Slučaj s Dugog otoka, koji je eskalirao nakon što župna domaćica nije htjela župniku dati ključ crkve, podigao je pravu medijsku prašinu oko vlč. Tomislava Vlahovića, mladog župnika tamošnjih župa Sali, Žman i Luka. Vlč. Vlahović ovaj je intervju želio dati isključivo Večernjem listu.

Dosad se niste izjašnjavali o optužbama župljana. O čemu se radi?

Hvala vama na pitanju “o čemu se radi?” Moram priznati da prvi put netko od novinara želi razgovarati sa mnom i prikazati što se to događa na Dugom otoku. Kako ste i primijetili, nisam se izjašnjavao o slučaju jer sam medijski “bio osuđen i diskvalificiran”.

Prije dvije godine došao sam u ove lijepe župe na Dugi otok. Bio sam počašćen, ali i u strahu kako odgovoriti na tisućljetnu tradiciju i običaje. Svjestan sam ljepote običaja i tradicije ovih župa, kao i truda koji su ulagali prethodni svećenici da se ta tradicija očuva. Trebali biste samo doći i vidjeti obrede Velikog tjedna, Uskrsa i Božića. Sve je to liturgijski biser koji treba čuvati. Rado sam prihvatio to blago sa sviješću da moram čuvati ono što sam primio. Budući da dolazim iz Slavonije, koja isto ima svoju povijest i običaje, nastojao sam se prilagoditi u vršenju svećeničkih obveza. Po naravi sam otvoren. Ne skrivam svoje mišljenje pa to ponekad ne naiđe na odobravanje okoline. U Slavoniji bi rekli “što na umu, to na drumu”. Osjećam kako to nije uvijek dobro. Ali mlad sam pa ću valjda i ja naučiti iako mi diplomacija nije bolja strana. No šalu na stranu...

U medijima je objavljeno kako ste znali propovijedi koristiti za govor o koronavirusu i o drugim pitanjima kojima nije mjesto na propovjedaonici?

Kad gledam unatrag, svjestan sam da sam možda bio uporan oko nekih pitanja i argumenata koji pojedincima nisu odgovarali. Držim da propovijedi trebaju biti aktualne i ne smiju ostati u nekakvim imaginarnim visinama. Aktualizacija Božje Riječi treba se spustiti u svakodnevicu i biti izazov svima kojima je upućena, kao i meni svećeniku. Nisam smatrao kako trebam tražiti mišljenje od drugih o čemu smijem propovijedati. Isto tako ne držim da postoji neki indeks zabranjenih ili dopuštenih tema. Smatram kako treba biti u službi ovog trenutka jer Božja Riječ nije priča iz davnine. Tako sam govorio i o koronavirusu, ali više o strahu koji sam primijetio kod ljudi. Plaši me njihov strah i bojazan. Govorio sam o mučeništvu, u prigodama kad je o tome bila riječ, kako o onome iz prvih kršćanskih vremena tako i o ovome suvremenom iz svjetskih ratova kao i iz Domovinskog rata. Znao sam javno izraziti nezadovoljstvo oko nekih pojava i društvenih događanja.

Zasigurno je sve to, ali možda i nešto drugo akumuliralo bijes kod pojedinaca koji su u određenom trenutku odlučili da bi mi najbolje bilo kupiti kartu u jednom smjeru, ali prema Zadru. Toj priči kao početak je pripisan i taj “nesretni” događaj sa župnom domaćicom iz Luke. I sada kad su svi rekli o tome što su imali, a da nisu ni bili tu ni vidjeli, i ja bih kratko dodao nekoliko riječi. Žao mi je i ispričavam se ako sam uvrijedio prije svega tu gospođu kao i njezinu obitelj. Ispričavam se ako je ta vijest, koja je senzacionalistički napisana, sablaznila nekoga od malenih, kako veli evanđelje. Nikoga nisam udario, odgurnuo ili vrijeđao… Istina je da sam tražio da mi se donese ključ od crkve koja povjerena meni na upravu.

Je li točno da ste nasrnuli na stariju župljanku i što se događalo u tom slučaju?

Takvu vijest objavila je novinarka iz Zadra bez provjere. Dezinformacija je otišla u javnost čime je učinjena nepravda meni, mojoj rodbini i Crkvi koju predstavljam. Nasrtaj evocira fizičko nasilje, i to nad osobom koja ima 70 godina. No nije to jedina dezinformacija. Nekoliko dana iza toga druga je novinarka iz Zadra plasirala lažnu informaciju kako je za “smirivanje stanja na Dugom otoku” došao nitko drugi nego moj rodni nadbiskup mons. Đuro Hranić. Vijest je kao senzacija planula u svim medijima i portalima diljem Hrvatske. Čujem da je tiskovni ured Zadarske nadbiskupije poslao demanti koji nigdje nije objavljen. Dapače, još i danas ta dezinformacija stoji na jednom portalu.

Vratimo se na slučaj s ključem.

U to vrijeme bila je skupina mladih sa svojim svećenikom na ljetovanju i htjeli su slaviti svetu misu. Ja sam tada zatražio ključ od župne crkve i nisam ga odmah dobio. Zahtijevao sam da preda ključ, a gospođa koja vodi brigu o crkvi ga je na koncu ljutito donijela. I sva je priča u tom “napetom razgovoru”, a ne u fizičkom nasrtaju. Znakovito je da se to odmah plasiralo u novine putem “dojave iz Luke”, bez provjere i saslušanja s druge strane. Poznato je da su crkve po župama preko dana otvorene i nije praksa da bi netko od laika privatizirao vjerski prostor i određivao kad tko može doći i slaviti misu. Žao mi je ako je ovom “medijskom pričom” netko od vjernika ostao sablažnjen pa molim oproštenje.

Očito je bilo mnogo dezinformacija, tj. fake newsa?

Dojam koji su mediji oblikovali o meni ima za cilj obezvrijediti me kao osobu i dovesti u pitanje sve moje postupke. Od samog početka medijskog pisanja ostao sam iznenađen raznim konstrukcijama koje su bile slagane, dok se u isti tren nitko nije zanimao za istinitost navoda. Iznesen je cijeli niz nelogičnosti i neistina.

Na primjer?

Kako sam rekao, plasirana je u javnost iz zadarskog medijskog okružja vijest kako je zadarski nadbiskup angažirao đakovačko-osječkog nadbiskupa mons. Đuru Hranića da “obavi razgovor i da mene smiri”. Neistina i čista konstrukcija! Iako je Tiskovni ured Zadarske nadbiskupija dva puta demantirao novinarku, do danas se nitko nije ispričao ni nadbiskupu Hraniću ni Zadarskoj nadbiskupiji. Takva novinarska konstrukcija vrijeđa prava i dostojanstvo onih o kojima se piše. A u pitanju je i temeljna neprofesionalnost jer, da se samo pogledalo katolički portal IKA, moglo se vidjeti da je mons. Hranić tih dana bio u Zagrebu na susretu s vjeroučiteljima srednjih škola. Žao mi je što novine, koje su pozvane biti glas istine, često su u službi kaosa i neistine. Sali nisu daleko, malo više od pola sata vožnje od Zadra. Nažalost, nitko od novinara (pa i katoličkih) nije došao, pitao i interesirao se za ovu priču. Žao mi je što i “anonimni glasovi”, koji su navodno vidjeli mons. Đuru u Salima, nisu i mene obavijestili da se i ja susretnem s njim. Razvidno je, međutim, da je “lučka priča”, puna dezinformacija, bila prošlih dana “dobro prodavana” i imala neki svoj cilj.

Optužuju vas da se ne pridržavate protupandemijskih mjera?

Počeo bih odgovor u duhu one “ako ne misliš kao i svi, kriv si.” Ja se ne osjećam krivim što “ne mislim kao svi”. Nije točno da se ne pridržavam. Možda bi bilo točnije reći da dvojim oko parcijalnih primjena mjera. Pa i oko stvaranja panike i straha, osobito kod starijih. Uz nastojanje da se upozorava i prevenira, nitko ne postavlja pitanje kakvo je psihičko zdravlje onih koji su labilni i nezaštićeni, poput starih i bolesnih. Bojim se da se ovakvim postupanjem prevenira jedno, a ugrožava drugo. Ljudi su podijeljeni na one koji “vjeruju” i na one koji “ne vjeruju” u koronu. Svjestan sam opasnosti COVID-19. Molim svakodnevno molitvu koju je Nadbiskupija propisala na nakanu da silna Božja ruka otkloni virus od čovjeka i čovječanstva. Istina, znao sam reći svoje dvojbe i sumnje oko primjene mjera. Nisam jedini koji primjećuje dvostruke kriterije. Na jednom mjestu demonstrira se kako provoditi mjere, kao na primjer u kazalištu, Saboru, u crkvama itd. A u isti tren restorani, kafići, noćni barovi rade izvan mjera. Kad se pogleda iz kojih situacija i okolnosti dolazi najveći broj zaraženih, statistika sve govori. Nisam, dakle, protiv mjera. Dapače, protiv sam licemjerja.

Prema našim informacijama, pozadina ove harange na vas je što ste “stali na žulj općinskim vlastima” jer tražite povrat crkvene imovine?

Ne znam i nemam dokaza da sam nekomu “stao na žulj”. Činim ono što svaki župnik, kao upravitelj crkvenih dobara, treba činiti. I nastavljam ono što su moji prethodnici učinili i započeli. Svaki je župnik svjestan da s njime ne počinje i ne završava pastoralni rad u župi. Postupak povrata crkvene imovine u župama kojim upravljam traje više od 20 godina. Nastojim da se započeti postupci privode kraju i da se reguliraju pravni odnosi s trenutačnim korisnicima crkvenih nekretnina. Možda je i “haranga”, kako nazvaste spomenute medijske napise, željela ocrtati mene kao nekog “nasilnog, atipičnog, strogog i nekomunikativnog svećenika” koji “stvara nered na ovom mirnom i idiličnom otoku”. Ništa od toga. Dapače, otok mi se jako sviđa i svaki dan otkrivam ljepote kojima se divim. Ne samo u prirodi već i među ljudima. Pohvalio bih mnoge moje Saljane koji mi u mom radu, kao i u pitanju crkvene imovine daju punu potporu. Kako i ne bi kad znaju da je imovina dar njihovih očeva Katoličkoj crkvi koja i danas za svoje donatore moli i Bogu ih preporučuje. Crkva, kao uostalom i civilne strukture moraju poštivati darovnice i posljednje želje darovatelja. Bilo je, istina, upozorenja i preporuke da se ostavim toga. Nisam, međutim, smatrao važnim osvrtati se na to niti sam se bojao tih upozorenja.

Koji je vaš prijedlog za rješavanje nastale situacije?

Priznajem da mi nije bilo ugodno slušati optužbe i neistine na svoj račun. Zahvalan sam dobrim ljudima koji su znali priskočiti i pitati me: “Kako ste?” Ponekad sam imao osjećaj da se gazi moje dostojanstvo i sve što činim i radim. U tim trenucima dođe mi pred oči divan ugodnik Božji kojeg sam se više puta sjetio ovih dana. To je lučki sin svećenik kojega su ubili, don Eugen Šutrin. O njemu se, nažalost, premalo govori. Bio je svećenik Zadarske nadbiskupije kojeg su 1945. godine ubili komunisti, a bio je rodom iz Luke. Žao mi je što se danas piše „o mom slučaju“, a ne o ovom velikanu našega vremena i ovoga otoka. Rješenje nam je već određeno, a to je istinoljubivost i tolerancija. Usudit ću se reći: rješenje je biti kršćanin. Oprostiti i tražiti oproštenje.