Trešnje su u cvatu dva tjedna godišnje, pojedinačno cvatu 2-5 dana, i to ako latice i ranije ne odnesu vjetar i kiša, što se u Japanu u proljeće događa često. Cvat trešnje simbolizira sreću, ljepotu i prolaznost života, ali i novi početak. U Japanu običaj gledanja sakure – cvjetova trešnje ima tradiciju još od srednjeg vijeka i jedan je od najvažnijih društvenih događaja u Japanu i danas. Činilo nam se prirodno da, kada smo odlučili posjetiti Japan u proljeće, to mora biti u doba kada su trešnje u cvatu. Za to u Japanu postoje, naravno, službene stranice, a posljedica je bila odgoda leta za tjedan poslije.
Dugo je postojala želja za odlaskom u Japan, pogotovo nakon posjeta Šangaju i Hong Kongu, no razdoblje korone put je podosta odgodilo. S obzirom na poslovne obveze, za putovanje smo mogli odvojiti svega tjedan dana, stoga je spajanjem želja i mogućnosti odluka pala na klasičnu japansku (Shinkansen) rutu Zagreb – Osaka – Kyoto – Tokio – Zagreb. S obzirom na vrijeme koje smo imali na raspolaganju, ovaj se odabir za nas pokazao savršenim, a i lijepo vrijeme uz 23 Celzijeva stupnja pratilo nas je svih osam dana. Što se tiče tehničkih detalja vezanih za putovanje koje avionom traje od 15 do 30 sati, ovisno o vezama, s obzirom na to da iz Zagreba nema direktne linije, let smo rezervirali putem Expedije (što preporučujemo izbjeći) i linijom preko Istanbula Turkish Airlinesom (što također preporučujemo izbjeći s obzirom na korisničku podršku u Zagrebu, a pogotovo ako ste viši od 1,80 cm). Srećom, to su bile i jedine neugodne strane cijelog putovanja. Hotele smo rezervirali sami, prateći tjednima cijene na vodećim portalima za najam, no na kraju smo gotovo sve hotele rezervirali izravno na službenim stranicama uz najpovoljniju cijenu. Povratak iz Tokija Lufthansom u ekonomskoj klasi, osim trajanja leta od 14,5 sati do Frankfurta, protekao je uobičajeno ugodno u još uvijek aktivnom Jumbo jetu 747.
Dakle, put smo počeli u večernjim satima, usred tjedna, na kraju napornog radnog dana i u Osaku smo sletjeli u gotovo isto doba dan poslije. Za ulazak u Japan turistički ne treba viza, no za graničnu kontrolu ipak je trebalo više od sat vremena. Tražiti vlak, koji je najbrži način da dođete u centar Osake, nije sasvim jednostavno u zemlji u kojoj ne razumiješ jezik ni pismo, a stanovnici baš i ne govore engleski. Ipak, nakon ramena i takoyakija, uz pogled na beskrajne neonske reklame Dotonborija, u kojem smo spavali, sve je bilo lakše, premda je već bila ponoć i osjećao se umor.
Ujutro nas je sat probudio u 8.45. Nije nam baš bilo lako: vani sunce i lijep dan, a u glavi sredina noći. Na doručak smo došli u posljednjim minutama. U Japanu se rokovi strogo poštuju pa smo kao rezultat na tanjure stavljali hranu za koju nismo ni znali što je. Nakon doručka krenuli smo u klasičan obilazak Osake; Hram četiri nebeska kralja, Novi svijet, Den Den Town, "kuhinja Osake", Osaka castle, Shinsaibashisuji, Amerikamura i nezaobilazni Dotonbori. Prva postaja bila je budistički hram Shitennō-ji, za koji smo se, da uštedimo na vremenu, odlučili uzeti Über, koji nas je doveo do ulaza. Shitennō-ji je jedan od najstarijih budističkih hramova u Japanu, osnovao ga je oko 593. godine princ Shotoku, koji je bio ključna figura u uvođenju budizma u Japan. Hram je poznat kao "Hram četiri nebeska kralja", a to su Jikokuten, Kochoten, Komokuten i Tamonten – mitski zaštitnici budizma i hrama. Princ Shotoku sagradio ga je nakon vojne pobjede nad klanom koji se protivio uvođenju budizma. Osim duhovne funkcije, hram je imao i važnu društvenu ulogu jer je u njemu postojala ljekarna, škola i bolnica. Oko hrama nalazi se tržnica s lokalnim proizvodima i hranom, na kojoj je moguće nabaviti originalne tradicijske suvenire poput sušenih ribica, wakama (morske trave), drvenih štapića i podložaka ili domaćih antikviteta.
Nekoliko minuta hoda dovelo nas je do Novog svijeta – Shinsekaija, tradicionalnog dijela grada sa živopisnim ulicama, malim dućanima i restoranima. Ova četvrt osnovana je 1912. godine kao futuristički dio grada, a njezin simbol je toranj Tsutenkaku, vidikovac inspiriran Eiffelovim tornjem. U Shinsekaiju se nalazi mnogo malih Kushikatsu restorana, u kojima možete uživati u jelima poput ražnjića od goveđih tetiva ili popiti čaj od trešanja. U nastavku šetnje posjetili smo Den Den Town, poznat po trgovinama s elektronikom i raznim neobičnim gadgetima, među kojima je bilo i onih za koje nismo shvaćali čemu služe. Jedna od najvažnijih destinacija tijekom posjeta Osaki svakako je Kuromon Ichiba Market, poznat kao "kuhinja Osake". Ovaj tržni centar s arkadama ima niz otvorenih restorana u kojima se hrana priprema pred vašim očima. Kuromon je omiljeno mjesto i lokalnog stanovništva i kuhara. Tamo povoljno možete uživati u sashimijima od tune, kobe ražnjićima, gyozama, jeguljama na žaru ili svježim jagodama.
Nakon poduljeg pješačenja posjetili smo Osaka castle, dvorac okružen debelim zidinama opasanih vodom. Dvorac se nalazi na drugom kraju grada, dijagonalno od Kuromon Ichiba Marketa. Na ulaz se čeka u redu, da biste se popeli do 9. kata glavnog tornja, odakle se pruža impresivan pogled na grad. Nakon odmora, šetnjom kroz Shinsaibashi-suji, velike arkade s robnim kućama i međunarodnim trgovinama, moguće je doći do America-Mure, dijela grada poznatog po second-hand dućanima, mjestu posvećenom animeu i mangi, ispunjenog barovima i malim restoranima. U Osaki je uobičajeno da se u barovima i jede pa je teško naći mjesto samo za piće. Iz America-Mure prelaskom centralne avenije lako se stiže natrag u Dotonbori, uvjerljivo najživlji dio Osake. Šaren i noću pun svjetla, ali i s ogromnim gužvama, Dotonbori se nalazi uz kanale koji su sagrađeni 1612. godine i predstavljaju srce grada. Iako obiluje dućanima, središnja ulica poznata je po skupim međunarodnim markama i tipičnoj hrani po kojoj je Osaka poznata, a koja se često prodaje na ulici.
Iduće jutro, nakon doručka koji je opet bio kasnije nego što je planirano, podzemnom željeznicom uputili smo se prema centralnoj stanici s koje vozi Shinkansen, nadaleko poznati vlak koji ne kasni ni minutu, a vozi prosječnom brzinom od 250 do 300 km na sat. Nije bilo posve jednostavno s dva velika kofera pronaći sve prolaze i stube, od kojih nisu sve pokretne. Uspjeli smo unaprijed kupiti karte na internetu i pronaći pravi vlak. Djeluje jednostavno, ali Shinkansen od Osake do 650 km udaljenog Tokija vozi u prosjeku svakih 6 minuta. U 11.21 krenuli smo vlakom broj 348 prema Tokiju. Prva stanica je Kyoto, udaljen 60 km, u koji se dolazi za svega 15 minuta. U 11.36 stigli smo prema planu u Kyoto i nakon toga trebalo je pronaći podzemni vlak do ryokana u kojem smo imali rezerviran smještaj. Tamo smo samo ostavili kofere, s obzirom na to da je bilo prerano da se smjestimo.
Vratili smo se podzemnom željeznicom (Suica kartica itekako pomaže) do Kyoto Stationa, a zatim JR Nara linijom do postaje Inari – odmah ispred našeg prvog šintoističkog svetišta. Gužva je velika, ali ne žalimo – iskustvo je vrijedno svakog koraka. Penjali smo se do najviše točke planine Inari prolazeći između tisuća crveno-narančastih torii vrata i stotinama uređenih stuba. Uspon je bio naporan, traje oko sat i pol do dva, ali svakako je vrijedan svake preporuke. Svetište Fushimi Inari Taisha poznato je po tisućama svojih čuvenih vrata koje tvore mrežu staza kroz šumu, ali i po kipovima kitsune – lisica koje nose crvene marame i tjeraju zle duhove. Svetište je posvećeno bogu Inariju, zaštitniku riže, plodnosti i uspjeha u poslovanju. Osnovano je 711. godine, a planina Inari doseže 233 metra nadmorske visine i idealna je kombinacija duhovnosti, prirode i fizičkog izazova pa nije čudno da je postalo središnje mjesto štovanja prosperiteta i blagostanja u Japanu.
Nakon toga smo krenuli u potragu za procvjetalim trešnjama. Našli smo puno stabala trešanja, ali još nisu u cvatu. Nekolicina koja je upravo počela cvjetati bila je doslovno opkoljena ljudima koji su se pokušavali slikati pored nje – pravi "lov na sakuru". U Kyotu, nažalost, nismo dočekali puni cvat, ali zato smo naišli na nekoliko divnih budističkih hramova. Posebno bismo istaknuli Kōdai-ji, zenbudistički hram osnovan 1606. godine. Poznat je po svojim uređenim vrtovima, mirnoj atmosferi i čajnim kućicama. Okolica hrama puna je malih trgovina i tradicionalnih uličica – savršeno za laganu šetnju, doduše kroz golemu gužvu do jednog od najvažnijih zen-hramova u Kyotu – Kiyomizu-dera, osnovanom 778. godine. Hram je sagrađen bez korištenja čavala, a njegova golema drvena terasa pruža spektakularan pogled na grad. Nalazi se uz izvor svete vode, gdje posjetitelji piju iz tri toka koji simboliziraju dug život, mudrost i sreću. Putem se možete okrijepiti zanimljivim zalogajima: sladoledom od matcha čaja, ukiseljenim krastavcima s okusom limuna ili dumplinzima punjenim svinjetinom i đumbirom. Unatoč gladi, iznenađujuće su ukusni!
Nakon povratka u ryokan uputili smo se na večeru u tradicionalni restoran i uživali u kaiseki večeri – japanskom obliku haute cuisine. Hrana je uvijek vrhunska – vizualno impresivna, sa savršeno balansiranim okusima i teksturama. Iako nismo uvijek znali što točno jedemo (a nije nam sve ni bilo objašnjeno), svako jelo je zanimljivo i izuzetno ukusno. Kaiseki obrok, sastavljen od nekoliko sljedova (8-15), uključuje lokalne sezonske namirnice, a jela su impresivno poslužena – prava poslastica za oči i nepce. Bilo je tu puno hrane, i previše s obzirom za naš apetit, ali dojam je izuzetno pozitivan – Kaiseki večera neopisivo je zanimljiva kulinarska avantura. Ujutro smo se probudili nakon noći provedene u ryokanu, na tvrdim futonima i jastucima od pruća. Nije bilo loše za spavanje, ali za visoke osobe kreveti su premali – osjećaj je ponekad kao da ste u zemlji Liliputanaca. Dan se u ryokanu u Kyotu počinje tradicionalnim japanskim doručkom obanzai, koji se sastoji od desetak jela. Sve je bilo odlično, iako opet za mnoge toga nismo točno znali što jedemo. Jedino što smo prepoznali bila je juha od vongola, japanska kajgana (tamago), i naravno, zeleni čaj.
Nakon doručka uputili smo se posjetiti još nekoliko važnih hramova u Kyotu, u kojem ih je gotovo 2000, toliko da bi bilo potrebno nekoliko mjeseci da ih sve obiđete. Prvi hram koji smo otišli bio je Tenryū-ji, budistički zen-hram osnovan 1339. godine, poznat po svojoj bambusovoj šumi i prekrasnim vrtovima koji su pod UNESCO-ovom zaštitom. Vrijeme je u Kyotu moguće uštedjeti birate li vožnju taksijem, koji je povoljan, te brzo možete doći do Kinkaku-ji (Zlatnog paviljona), još jednog hrama pod zaštitom UNESCO-a iz 1397. Hram je poznat po paviljonu prekrivenom zlatnim listićima, nastao je kao vila šoguna, da bi kasnije bio preuređen u budistički hram. Zanimljivo je kako svaki kat ima drukčiji stil: prvi je klasični japanski, drugi samurajski, a treći zenbudistički, inspiriran kineskom kulturom. Nakon hramova, posjetili smo Nishiki Market u Kyotu, u kojem možete uživati u delicijama poput sushija s tunom, jeguljom, puževima i svježim kozicama ili tempure od kokosova korijena i šparoga omotanih slaninom. Tu se pije pivo, a posebno je zanimljivo ono od matche. Svakako je važno posjetiti veće japanske maloprodajne dućane kako biste bolje razumjeli svakodnevnu japansku potrošnju. No o tome bi bilo potrebno napisati cijelu reportažu.
Šetnjom smo stigli do svojeg ryokana kako bismo preuzeli prtljagu pa se uputili na Central Kyoto station i potom Shinkansenom do Tokija – 600 kilometara za malo više od dva sata putovanja u prvoj klasi zasebno je iskustvo. Kada govorimo o Tokiju, važno je znati da to nije jedan grad, nego se sastoji od niza gradova, točnije njih 23 u njegovu najužem urbanom i najpoznatijem dijelu, koji većina ljudi izvan Japana smatra samim gradom Tokijem. Zapravo radi se o 23 posebna okruga, od kojih svaki funkcionira kao zaseban grad s vlastitom upravom. Sam uži centar čine pet kua (ku označava "okrug" ili "distrikt"); Chiyoda – političko središte (Carska palača, zgrada parlamenta, ministarstva), Chūō – financijsko središte (Ginzam, Nihonbashi), Minato – poslovna zona (ambasade, korporacije, Roppongi), Shinjuku – administrativno središte i prometno čvorište (stanica Shinjuku, poslovne zgrade) te Shibuya – komercijalni i kulturni centar (mladi, moda). Mi smo se nakon poduže i zahtjevne analize niza turističkih vodiča i razgovora s ljudima koji su bili u Japanu odlučili za smještaj u Prince Park Tower Hotelu, smještenom u Shiba Parku, u središtu Minato-ku. Naziv okruga Minato znači "luka" na japanskom i povezan je s njegovom pomorskom poviješću, budući da je to područje nekoć bilo ključna točka pomorske trgovine i trgovinskih ruta. Ta odluka pokazala se izuzetno mudrom jer je Shiba Park odlično lociran. Do bilo kojeg ključnog mjesta u centralnom dijelu Tokija trebalo nam je svega 20-30 minuta.
Tokio danas ima oko 40 milijuna stanovnika, najveći je grad na svijetu i ima izuzetno dobro organiziran javni prijevoz, koji, naravno, nikada ne kasni. Na većim raskrižjima možete vidjeti kućicu s policijom koja je tu da pomogne građanima s pitanjima, primjerice hoće li podzemna željeznica voziti za vrijeme tajfuna ili kako pronaći određenu ulicu. Unutar svakog okruga nalazi se specifična kombinacija stambenih, poslovnih i trgovačkih prostora – mješavina prodavaonica hrane, malih trgovina s odjećom i barova u kojima se najčešće jede, a rijetko se odlazi samo na piće. Naravno, uvijek ima i malo zelenila. Ponekad u samim zgradama, a ponekad u malim parkovima ili vrtovima između njih. Takvi prostori nisu samo dekorativni; oni su zapravo pažljivo održavani i osmišljeni tako da mogu prirodno rasti, čime se pridonosi održivosti grada i kvaliteti života njegovih stanovnika.