Prava i obveze saborskih zastupnika oduvijek su bili vruća tema u Hrvatskoj, na kojoj su mnogi pokušavali dobiti koji politički bod, ali u pravilu, ne bi naišli na potporu ostalih stranaka, pa bi cijela priča pala u zaborav. Po svemu sudeći, takvu će sudbinu dočekati i najavljene Mostove izmjene dvaju zakona prema kojima bi osnovica plaće saborskim zastupnicima bila 3000 do 4000 kuna neto, ali bi rasla svakim dolaskom zastupnika na posao.
Ono sa čime se svi mogu složiti jeste da nije u redu znati da netko prima, za hrvatske prilike, izdašnu plaću za svoj nerad, ali bez obzira na to, bude nagrađen i novim mandatom jer ga je čelnik njegove stranke stavio visoko na listu na izborima. I upravo na tome pada onaj glavni odgovor koji godinama dolazi od dijela zastupnika, da ne treba uvoditi nikakve kazne za zastupnike jer njihova kazna su izbori. Pada to u vodu jer građani ne mogu svojevoljno izbaciti nekoga s liste za koju glasuju, pa i najveći neradnik može lako dobiti novi mandat, jer mu njegov čelnik stranke očito ne zamjera što ništa ne radi.
Tako da definitivno treba podržati neki oblik sankcioniranja neradnika, no ključno u cijeloj priči jeste kako napraviti relevantne kriterije prema kojima bi se to odrađivalo. Jer, uz neradnike, postoje i zastupnici koji svakom loncu moraju biti poklopac i javljaju se u svim raspravama, redovito su u vrhu najaktivnijih zastupnika, međutim, kada pogledate sadržaj njihovih rasprava shvatite da u 100 javljanja nisu poslali nikakvu konkretnu poruku. Znači li to da je taj koji cijeli dan sjedi u Saboru, ali raspravu koristi samo za prepucavanje bez sadržaja, kvalitetan zastupnik koji predstavlja građane koji su ga izabrali ili je riječ o pojedincu koji sebi popularnim parolama, ali bez ikakvog realnog rezultata, diže rejting u javnosti. Treba li i njih sankcionirati kad troše vrijeme koje se moglo kvalitetnije potrošiti?
Tako dođemo i do plaće zastupnika. Iako nas je povijest naučila da su i s visokim plaćama neki političari više pogodovali vlastitim interesima ili interesima nekih grupacija koje nemaju veze s ljudima koji su glasovali za njih, ipak bi trebalo krenuti od temeljne pretpostavke da su zastupnici neovisni predstavnici građana koje se ne bi trebalo moći lako potkupiti. Svakodnevno su okruženi brojnim prilikama kada bi možda i mogli uzeti koju kunu ispod stola kako bi srčano u Saboru branili interese, recimo, jedne privatne firme. Teško je utvrditi je li to netko doista i učinio, ali čini se da bi se broj takvih mogao značajno povećati kada bi im se plaća spustila na 4000 kuna. Određena razina plaće ipak je donekle sigurnost da zastupniku takve nezakonitosti neće lako pasti na pamet. Treba tu dodati i da su saborskim zastupnicima, u usporedbi s drugim čelnicima nekih državnih institucija i tvrtki u državnom vlasništvu, plaće značajno niže, no oni su prvi na tapeti kada se govori o rezanju prava, iako, realno, više građane i državu može oštetiti šef neke državne firme.
Ovo je samo dio segmenata o kojima treba razmišljati kada se govori o pravima zastupnika, no dokazuje da nije sve crno-bijelo, i da je to problem u kojem bi bilo kakve promjene trebale biti moguće nakon široke javne rasprave i stručne analize.
Kao novinarka koja prati rad Sabora i u Saboru provede više vremena od velikog dijela zastupnika, često pomislim da im treba uzeti sva prava. Jer nije lako razmišljati o plaćanju računa dok 12 sati slušate zastupnike kako se svađaju oko 1941. godine, no teško je povjerovati da bi iti jedan zakon ili sankcija to promijenili.
>> Zastupnicima će plaća ovisiti o dolascima na posao u Sabor
>> Zastupnici koji neće dolaziti na posao imat će plaću do 4000 kuna