Kristijan Krasnić zaražen je HIV-om. Živi u Trogiru, gradu u kojem se i rodio. Svi znaju da je HIV pozitivan, nikada to nije niti pokušao skriti. Naviknuo je da ga znanci ne pozdravljaju, susjedi okreću glavu od njega, a iz kafića ga ispraćaju uz molbu da se više ne pojavljuje.
Pronašli smo ga u obiteljskoj kući na Čiovu, u kojoj je nekada živio s roditeljima, koji su umrli, te sestrom, koja se odeslila. Sada je posve sam.
- Kristijana tražite? Što će vam on? Nema ga! - zgranuo se susjed, shvativši da se raspitujemo za Kristijana.
- Vidiš da su oni s televizije - zaključio je drugi, kojemu se to činilo jedino razumno objašnjenje zašto nas Kristijan zanima, te nam je pokazao kuću.
Našeg domaćina te reakcije ne iznenađuju. Unatoč izolaciji, koju razbijaju dva prijatelja s kojima se povremeno druži, nimalo ne dvoji o tome je li ili nije trebao ljudima reći da je HIV pozitivan. Žena s kojom je živio i koju je volio nije mu rekla da ima HIV te mu je prenijela virus.
- Nikome ne bih poželio da proživi ono što sam ja u trenutku kad mi je doktor rekao da sam HIV pozitivan. Da mi se nešto dogodi na ulici, da mi netko pokuša pomoći i zarazi se, s tom spoznajom ne bih mogao živjeti. Inače, ljudi reagiraju strašno. Evo, maloprije, drugi susjed, tri kuće odavde. Ja ga gledam u oči, kažem dobar dan, a on ništa. Ma briga me! Najbolje je kad ne gledam ljude na ulici - zaključuju Kristijan.
Ljubav u komuni
Dugogodišnji narkomanski staž, tijekom kojega je krao i provaljivao, ne pridonose Kristijanovoj "popularnosti" u rodnom gradu. Ipak, kaže da su se ljudi prema njemu odnosili bolje kada je "kljocao" i padao po ulici "mrtav drogiran" nego danas. Zato danas rijetko izlazi iz kuće i trudi se nikome ne smetati.
Još nije navršio trideset tri godine, a može se pohvaliti s gotovo sedamnaest godina ovisničkog staža. Kad mu je bilo 15 i pol godina, početkom 1988., ubio mu se otac, ugledan i bogat trogirski zlatar, te je tada sve krenulo nizbrdo. Majka je bila alkoholičarka i Kristijan je za nekoliko mjeseci već bio na teškim drogama. Živio je tipično za "junkeyja": drogiranje, dilanje, a kada su nestali novac, zlato i umjetnine koji su ostali nakon oca, slijedile su krađe, zatvori, komune...
Potkraj devedesetih u komuni pokraj San Rema upoznao je Katju. Zaljubio se, pobjegli su nakon deset dana i živjeli zajedno. Od nje je dobio HIV. Unatoč svemu, ostali su skupa još godinu i pol dana. Čak su dobili i blizance, koje Kristijan nikada u životu nije vidio jer su im ih talijanske vlasti odmah oduzele. Katja je 1999. umrla dok je Kristijan bio u zatvoru. Nakon toga se vratio u Hrvatsku jer mu je majka javila da umire od karcinoma.
- Vijest da imam HIV došla je u Trogir prije mene. Stara je pila. Svima je rekla pa, kad sam se vratio, cijeli je grad od mene bježao. Narkomanska ekipa manje-više, briga njih, platiš im šut i oni su OK s tobom. Susjedi su me gledali drukčije. Osjetiš distancu. Na ulici zapažaš kako nepoznati ljudi prelaze na drugu stranu i obilaze te u široku luku.
Gazda je rekao da ne dolazim
Izbacili su ga iz gotovo svih trogirskih kafića.
- Prvi se put se dogodilo kada sam bio sa stricem. Uzeli smo capuccino, a konobar je, nakon što sam ga popio, moju šalicu bacio u smeće. Nisam odmah shvatio o čemu je riječ, samo sam, kada sam prišao šanku da platim, vidio bačenu šalicu. Tek kada sam stigao doma, shvatio sam da je moja. Nitko mi nije trebao ništa reći, nikad više tamo nisam zašao - ispričao je Kristijan.
Nisu svi vlasnici kafića i konobari bili tako "diskretni". Iz kockarnice su ga izbacili, u nekoliko mu se kafića dogodilo da mu priđe gazda i otvoreno kaže da više ne dolazi.
- Prije sam se furao, znojio se, padao i kljocao po kafićima, ali tada me nitko nikad nije izbacio. Sada sam normalan, ne izgledam drogirano, ne pravim nered, a piće mogu popiti samo u dva kafića pokraj ribarnice - zaključuje Kristijan.
Ne drogira se već neko vrijeme, kaže da je potpuno "čist" od prošlog ljeta "piz" horsa stoji 100 kuna, a za taj novac može jesti pet dana. Svaki drugi dan ide u trogirski Dom zdravlja po heptanonsku terapiju. Usto, svaka tri mjeseca putuje u Zagreb u Kliniku za infektivne bolest "Dr. Fran Mihaljević" po terapiju koja HIV drži pod kontrolom. Posljednji je put bio u prosincu i doživio šok kada se vratio kući.
HIV, hepatitis i epilepsija
- U posljednje je vrijeme stric živio sa mnom. Nedavno, kad sam se vratio doma, našao sam strica krvava, nered u stanu. Nekolicina je muškaraca provalila, sigurno narkomani, tražili su lijekove. Nisu očekivali da će stric izaći iz sobe. Istukli su ga, sve isprevrtali, a nisu našli ništa, pa su ukrali televizor. Zvao sam murju. Jedan je ostao vani, nije htio ući, a drugi je kao nešto švrljao na papiru i vrlo brzo otišao. Nakon tri dana stric je umro. Opet su došli, samo na dvije minute, napisali zapisnik i gotovo. Koga je briga za mene i za moga starog strica?!
Od tada je ponovno sam. Osim što im HIV, hepatitis B i C, ima i epileptičke napade, nakon kojih se budi na nepoznatim mjestima i ne sjeća se ničega što se dogodilo. Češće je gladan nego sit.
- Živim ni od čega, od zraka. Socijalna pomoć mi je jedini izvor prihoda. Nemam što jesti dok mi grad ne uplati jednokartnu pomoć od oko 700 kuna. Danas sam bio tamo, rekli su da će uplatiti odmah. Nitko mi ne vjeruje, nemam od koga posuditi novac da kupim barem kruh, a vratio bih već sutra. Posljednji sam put jeo prekjučer. Zapravo nisam, nego u petak - ispričao je Kristijan.
Problem je i terapija jer je treba uzimati poslije jela. Sedam tableta treba popiti ujutro, sedam navečer, što znači da bi morao jesti najmanje dva puta dnevno.
- Ma daj, dosta je i pola keksa, bitno je da ti u trbuhu proradi. Teže mi je što nemam televizor nego što sam gladan. Dani su užasno dugi. Prčkam nešto po kući, popravljam stvari, čitam stare novine... Kada bi mi tko darovao televizor, učinio bi mi veliku uslugu - potužio se Kristijan iako ni sam ne vjeruje da bi itko na svijetu bio voljan pomoći mu.
Ljudi ga mahom izbjegavavaju. Kada bi mu se nešto dogodilo, mogli bi proći i dani prije nego što bi itko to zapazio, ali to ga ne zabrinjava. Za njega je, smatra, najbolje da ode u komunu. Već je sve dogovorio, ali i za to mu treba nešto novca.
- Moram srediti cvike, imam dioptriju gotovo minus devet, ništa ne vidim bez njih. Onda, ne mogu ovakav. Moram kupiti barem rebe i patike - priznao je Kristijan.
A svota koja mu je za to potrebna, u stanju u kakvom je trenutačno, čini mu se nedostižom.
Izbjegava žene
Kristijan ima četvero djece. Uz dvoje blizanaca koji su u Italiji, i dvije kćeri s dvjema ženama, koje su se rodile prije no što se zarazio. Nijedno od njih ne viđa. Kaže da su im majke danas udane žene i ne bi bile sretne da ga vide. Na primjedbu kako je bio popularan među ženama, odgovara da je bio bogat. Nakon što je Katja umrla, kaže, nije imao djevojku.
- Nije mi to palo na pamet premda volim pogledati lijepu ženu. Prošlog sam ljeta upoznao jednu curu iz Banja Luke. Rekao sam joj da imam sidu jer je to sve isto. Nismo se niti poljubili, sjedili bismo na plaži i razgovarali, ponekad bismo išli na pizzu. Bili smo frendovi. Onda je došao njezin brat, zaprijetio mi da se ne smijem viđati s njom. Nisam htio praviti probleme pa sam ga poslušao. Ionako je, nedugo poslije toga, otišla i više se nije vratila.
Izolacija i u zatvoru
Posljednjih mjesec dana Kristijan je proveo u zatvoru u Remetincu. Kaže da je vraćao "dug" državi otprije nekoliko godina.
- To nije bio zatvor, bio je to povratak u 15. stoljeće. Strašno nešto! Da su mogli, zazidali bi me, napravili malu rupicu i bacali mi hranu. Rekao sam da imam hepatitis C i HIV, normalno, da ne bih koga zarazio. Bio sam u totalnoj izolaciji. Šetao sam se sam jednom u pet dana po 15 minuta. Ručak su mi donosili u samicu, uvijek u istoj zdjeli. Glupost totalna! Svuda su plakati: "Sida se ne dobiva socijalnim kontaktom", a bio sam tamo 34 dana i gotovo mi nitko nije ušao u sobu. Svakog dana u ćelije ulazi kontrola da provjeri situaciju. Kod mene bi samo otvorili vrata, provirili nosom i otišli. Nisam imao ni televiziju ni radio. Mislio sam da ću poludjeti.