Prije samo deset godina međuzvjezdani objekti bili su tek teorijska mogućnost. Danas ih poznajemo zapravo četiri, 'Oumuamuu, Borisova, ATLAS i meteorit IM1. Svaki od njih pokazuje različito ponašanje: Borisov se ponašao kao uobičajen komet, dok su 'Oumuamua i ATLAS pokazali neobične osobine, negravitacijsko ubrzanje bez traga kome ili repa, što upućuje na procese koje još ne razumijemo. Ti kontrasti jasno pokazuju da ne dolazi svaki međuzvjezdani posjetitelj s istom pričom niti se svi mogu objasniti jednostavnim modelima kometa iz našeg sustava.
Kako bi se takve pojave mogle sustavno procjenjivati i uspoređivati, razvijena je Loebova skala, okvir koji klasificira međuzvjezdane objekte prema stupnju odstupanja od prirodnih fizikalnih očekivanja. Ona omogućuje da se anomalije kvantificiraju, a ne prepuštaju dojmu. Istodobno, hipoteza panspermije otvara pitanje jesu li upravo takva tijela, komadi leda, prašine i stijena iz drugih sustava, mogli igrati ulogu u širenju organske tvari ili mikroskopskog života galaksijom. Najnoviji podaci, od potvrđenog međuzvjezdanog kometa 3I/ATLAS-a, koji se nalazi u fokusu javnosti od prošle godine, kada je zaintrigirao javnost i stručnjake, do mogućeg međuzvjezdanog meteorita IM1, pokazuju da više ne živimo u razdoblju nagađanja, nego u vremenu u kojem se dokazi mogu mjeriti, uspoređivati i klasificirati.
Međuzvjezdani objekt je tijelo koje ne potječe iz Sunčeva sustava. Prepoznaje se po hiperboličnoj putanji i brzini većoj od one koja bi ga mogla zadržati u Sunčevoj gravitaciji. Prvi potvrđeni primjer bio je 1I/'Oumuamua 2017. godine, zatim 2I/Borisov 2019. godine, a 2025. službeno je potvrđen i 3I/ATLAS. Ti posjetitelji nisu važni zato što su rijetkost, nego zato što u sebi nose tragove fizike, kemije i povijesti nastanka drugih planetarnih sustava. Njihove površine i unutrašnjost čuvaju izotopne potpise i omjere hlapljivih tvari koji se razlikuju od onih u Sunčevu sustavu.
Ipak, ne prolaze svi međuzvjezdani objekti samo kraj nas. Godine 2014. jedan je takav, poznat kao IM1, ušao u Zemljinu atmosferu i pao u Tihi ocean kod Papue Nove Gvineje. Analize američkih vojnih senzora pokazale su da je njegova brzina pri ulasku bila veća od brzine oslobađanja iz Sunčeva sustava, što upućuje na međuzvjezdano podrijetlo. Te je podatke 2022. i službeno potvrdilo Američko svemirsko zapovjedništvo, čime je IM1 postao prvi poznati međuzvjezdani meteorit.
Uslijedila je i oceanska ekspedicija koju je vodio Avi Loeb, s ciljem pronalaska ostataka objekta na morskom dnu. Prikupljeno je nekoliko desetaka vrlo sitnih metalnih kuglica, koje su zatim analizirane u laboratoriju. Loebov tim tvrdi da kemijski sastav tih fragmenata odstupa od poznatih meteoritnih uzoraka i da bi mogao potjecati od iznimno čvrstog materijala neobičnog podrijetla. Unatoč tome, slučaj IM1 pokazuje da se tijela iz drugih sustava doista mogu sudariti sa Zemljom i donijeti materijal iz međuzvjezdanog prostora, što je izravna potvrda da razmjena tvari između zvjezdanih sustava nije samo teorijska mogućnost.
Najnoviji poznati primjer, 3I/ATLAS, otkriven 1. srpnja 2025. u okviru sustava ATLAS, ima nedvojbeno međuzvjezdano podrijetlo. Njegovi orbitalni elementi jasno pokazuju da dolazi izvan heliosfere. Nakon izlaska iz blizine Sunca promatranja nisu zabilježila komu ni rep, što znači da ne isparava poput klasičnog kometa. Unatoč tome, opaženo je negravitacijsko ubrzanje, isti tip anomalije koji je 2017. zabilježen kod 'Oumuamue. Razlika je u svjetlosnim svojstvima i reflektivnosti površine, što upućuje na drukčiji sastav ili strukturu.
Nepoznata napredna tehnologija?
Kombinacija hiperbolične putanje, izostanka kome i negravitacijskog ubrzanja bez isparavanja plinova čini 3I/ATLAS dragocjenim testom za modele koji pokušavaju objasniti kako svjetlosni tlak, oblik i gustoća utječu na dinamiku takvih tijela. Trenutačni podaci podupiru prirodna tumačenja, ali otvorena pitanja ostaju, uključujući mogućnost da takvi objekti predstavljaju novu klasu međuzvjezdanih fragmenata čija se svojstva tek počinju razumijevati.
Upravo zbog takvih anomalija neki znanstvenici, među njima i Avi Loeb sa Sveučilišta Harvard, smatraju da barem dio međuzvjezdanih objekata možda potječe od napredne tehnologije nepoznatog podrijetla. Loeb ističe da prirodna objašnjenja treba uvijek prvo iscrpiti, ali da bi znanost trebala imati jasan, mjerljiv okvir i za slučajeve koji se ne mogu objasniti poznatom fizikom. Iz tog je pristupa nastala Loebova skala, sustav koji pokušava kvantificirati stupanj anomalije i odvojiti obične komete i asteroide od onih koji bi, barem teoretski, mogli biti artefakti tehnoloških civilizacija.