Mars nije ušao u ljudsku maštu raketama, roverima i planovima o ljudskim postajama. Ljudi su ga promatrali tisućama godina prije nego što su znali da gledaju kameni (terestrički) planet s tankom atmosferom, ledom oko polova i površinom prekrivenom prašinom bogatom željezom. Na noćnom nebu izdvajao se kretanjem i bojom. Pomicao se kroz zviježđa, povremeno mijenjao prividni smjer kretanja i imao crvenkast sjaj koji se teško mogao previdjeti. Ta boja bila je dovoljna da ga drevne kulture povežu s ratom, smrću i opasnošću. Rimljani su mu dali ime po bogu rata, a babilonski astronomi povezivali su ga s Nergalom, božanstvom smrti i pošasti. Danas znamo da Marsova boja nema mitsko podrijetlo. Planet izgleda crveno zato što se u njegovoj prašini nalaze oksidirani željezovi minerali, slično hrđi na Zemlji. No time se priča o Marsu nije smanjila. Iza crvene točke postupno se otkrio planet s polarnim ledom, dolinama, kanjonima, golemim ugašenim vulkanima, olujama prašine i tragovima davne vode. Mars nas privlači jer je među planetima najbliži stvarnoj zamisli dugotrajnog boravka na površini. Na Mjesec možemo sletjeti i na njemu raditi, ali on nije planet i nema atmosferu. Venera ima čvrstu površinu, no tlak i temperatura na njoj brzo uništavaju letjelice. Merkur je također kameni svijet, ali gotovo bez atmosfere i s ekstremnim temperaturnim razlikama. Mars je i dalje opasan, hladan i neprijateljski za čovjeka, ali ima površinu na kojoj roveri već desetljećima rade, dan gotovo jednak zemaljskom, polarni led i tragove davne vode. Zato se u raspravama o dugotrajnijoj ljudskoj prisutnosti izvan Zemlje stalno vraćamo upravo njemu.
Zbog toga Mars nije samo odredište. On je provjera granica ljudske tehnologije. Svaka ideja o ljudima na Marsu, od prve postaje do teraformiranja, mora proći isto pitanje: možemo li izgraditi sustave dovoljno pouzdane da ljudi prežive ondje gdje im sam planet ne pruža osnovnu zaštitu? Krajem 19. stoljeća Mars je iz znanstvenog pitanja prerastao u svjetsku opsesiju. Talijanski astronom Giovanni Schiaparelli 1877. izradio je kartu Marsa na kojoj su se pojavile tanke linije. Nazvao ih je canali. Schiaparelli time nije tvrdio da je na Marsu postojala civilizacija koja je gradila kanale. No izraz je u engleskom govornom području ubrzo počeo živjeti kao canals, a ta je riječ javnosti otvorila sasvim drukčiju sliku: Mars kao planet s umjetnom mrežom za dovod vode. Američki astronom Percival Lowell od te je ideje napravio mnogo veću priču. U njegovu tumačenju Mars je bio stari, suhi svijet na kojem napredna civilizacija pokušava preživjeti dovodeći vodu iz polarnih područja prema sušnim krajevima. Ta se slika snažno primila jer je odgovarala vremenu velikih zemaljskih inženjerskih projekata i vjeri da se tehnologijom može svladati gotovo svaki okoliš. Mars je odjednom imao stanovnike, krizu i golem sustav za preživljavanje.
Kasnije opservacije i fotografije svemirskih letjelica pokazale su da takve mreže nema. Mariner 4 je 1965. poslao prve bliske fotografije Marsa i umjesto civilizacije pokazao hladan, kraterima izbrazdan planet. Linije koje su prijašnji promatrači prijavljivali najvjerojatnije su nastale na granici mogućnosti tadašnjih teleskopa, atmosferskih smetnji i načina na koji ljudsko oko povezuje slabe detalje u prepoznatljive oblike. Povijest "marsovskih kanala" danas se smatra jednim od najpoznatijih primjera kako se oprezna opservacija može pretvoriti u veliki kulturni mit. Ta pogreška ipak je imala dug život. Uvela je Mars u romane, radiodrame, filmove i popularnu kulturu. Znanost je srušila mit o kanalima, ali nije ugasila zanimanje za Mars. Samo ga je premjestila s priče o zamišljenim graditeljima na mnogo ozbiljnije pitanje: kakav je Mars bio prije nego što je postao hladna pustinja?
Danas se na Marsu ne traže ruševine civilizacije. Traže se tragovi vode, stare riječne doline, delte, jezerska dna i minerali nastali u dodiru s tekućom vodom. Mars je u dalekoj prošlosti imao okoliše koji su bili vlažniji nego danas, a njegova atmosfera bila je gušća. To ne znači da je bio druga Zemlja. Ne znamo koliko su dugo takvi uvjeti trajali ni jesu li bili dovoljno stabilni za nastanak života. Znamo samo da je Mars imao razdoblja i mjesta koja su danas važna za astrobiologiju. Zato roveri ne traže fantastične građevine. Traže sitne zapise u stijenama, mineralima i sedimentima. Ako je Mars ikada imao jednostavan život, tragovi se neće čitati kao velika poruka na površini, nego kao kemijski i geološki detalji u starim slojevima tla. Na prvi pogled, put prema Marsu izgleda kao prirodan nastavak svemirskog istraživanja. Prvo Zemljina orbita, zatim Mjesec, zatim Mars. Takav redoslijed zvuči uredno, ali prikriva razliku u težini zadatka.
Mjesec je blizu u svemirskim mjerilima. Do njega se putuje nekoliko dana. Komunikacijsko kašnjenje je malo, a povratak je u slučaju ozbiljnog problema barem tehnički zamisliv u kratkom roku. Mars je drukčiji izazov. Ovisno o položaju planeta, signal između Zemlje i Marsa može putovati od nekoliko minuta do više od dvadeset minuta u jednom smjeru. Posada zato ne može računati na trenutačne upute s kontrole misije. Nema brzog savjeta, nema trenutačne reakcije, nema upravljanja na daljinu u stvarnom vremenu. Udaljenost mijenja sve. Kvar više nije samo tehnički zastoj nego i provjera samostalnosti posade i pouzdanosti sustava. Medicinski problem ne može se riješiti brzim povratkom ili dolaskom liječničkog tima. Nedostatak rezervnog dijela može ugroziti opremu koja održava život. Zbog toga Mars nije samo daleka točka na karti Sunčevog sustava. On je ispit za rakete, robotiku, medicinu, proizvodnju energije, recikliranje vode, psihologiju posade, zaštitu od zračenja i sposobnost da mala skupina ljudi mjesecima ili godinama živi u zatvorenom okolišu.
Program Apollo pokazao je da ljudi mogu otići na drugo nebesko tijelo, raditi ondje i vratiti se kući. Apollo 11 doveo je prve ljude na Mjesec u srpnju 1969., a Apollo 17 bio je posljednja misija tog programa s ljudskim slijetanjem na Mjesečevu površinu u prosincu 1972. godine. U sklopu Apolla izvedeno je šest slijetanja s ljudskom posadom. Danas se Mjesec vraća u središte planova, ali s drukčijom ulogom. Više nije samo cilj za kratko slijetanje, zastavu i povratak. Postaje mjesto na kojem se može učiti kako dulje živjeti izvan Zemlje. Program Artemis zamišljen je kao put prema dugoročnijoj prisutnosti na Mjesecu i kao priprema za buduće misije prema Marsu. Artemis II u travnju 2026. izveo je gotovo desetodnevni let oko Mjeseca, prvi let s posadom u tom programu i prvo putovanje astronauta oko Mjeseca nakon završetka Apolla.
Mjesec je vrijedan poligon jer nudi mnoge probleme koje će ljudi imati i na Marsu, ali na mnogo manjoj udaljenosti od Zemlje. Ondje nema zraka za disanje. Nema guste atmosfere koja bi štitila površinu. Prašina je sitna i problematična za opremu. Temperature su ekstremne. Sve što ljudi trebaju za život mora se donijeti, proizvesti ili reciklirati. Mars će te iste zahtjeve postaviti na većoj udaljenosti, s duljim trajanjem misije i znatno manjom mogućnošću brze pomoći. Ako želimo Mars, Mjesec nije sporedna stanica. Ondje se moraju iskušati sustavi za energiju, nastanjive module, recikliranje vode, zaštitu od zračenja, rad robota, gradnju od lokalnog materijala i život posade daleko od uobičajene zemaljske potpore. Ono što se na Mjesecu može popraviti, prilagoditi i ponoviti, na Marsu bi moglo odlučivati o cijeloj misiji.
Robotski sustavi
Prve postaje izvan Zemlje neće nastati samo ljudskim radom na površini. U početnim fazama velik dio pripreme morat će obaviti robotski sustavi. Razlog je jednostavan: uvjeti su opasni, udaljenosti velike, a svaki izlazak posade iz zaštićenog prostora troši vrijeme, energiju i sigurnosne rezerve. Roboti mogu pregledavati teren, tražiti led, ravnati površine, postavljati opremu, pripremati područja za sigurno slijetanje, graditi zaštitne zidove i provjeravati mjesta na kojima bi poslije mogla stajati postaja. Na Marsu će morati raditi s mnogo više samostalnosti nego na Zemlji ili Mjesecu jer se njima ne može upravljati kao strojevima u stvarnom vremenu. Kašnjenje signala traži sustave koji prepoznaju prepreke, donose jednostavne odluke i opremu štite od kvarova.
Posebno važna bit će gradnja od lokalnog materijala. Površinu Mjeseca i Marsa prekriva regolit, sloj prašine, pijeska i zdrobljenih stijena. Osnovna je ideja jasna: ne možemo svaku ploču, svaki zid i svaki zaštitni blok slati sa Zemlje. Trebaju nam strojevi koji dio infrastrukture mogu izraditi od materijala koji već postoji na površini. Takvi se sustavi razvijaju i testiraju na Zemlji. Istražuju se veliki robotski sustavi za 3D ispis, uključujući korištenje simuliranoga Mjesečeva i Marsova regolita. Takve tehnike mogle bi služiti za izradu područja za slijetanje, zaštitnih elemenata, pločica, zidova i dijelova infrastrukture. Prva postaja na Marsu neće nastati jednim velikim slijetanjem. Prije toga morat će se povezati više sustava: robotska priprema terena, pouzdana energija, skladištenje opreme, popravci, komunikacija, zaštita od zračenja i lokalna proizvodnja osnovnih resursa. Bez toga svaka ljudska prisutnost ostaje kratka, rizična i potpuno ovisna o Zemlji.
Više vijesti o svemiru čitajte na Kozmos.hr.