MAX! DONOSI:

Strupar: U Belgiji su samo kralja obožavali više od mene

Foto: Marko Prpić/PIXSELL
branko strupar (1)
Foto: Nikola Čutuk/PIXSELL
branko strupar (1)
Foto: Marko Jurinec/PIXSELL
branko strupar (1)
06.10.2013.
u 18:30
Trebao sam 1994. otići u 4. austrijsku ligu i postati “vikend-nogometaš”. Spasili su me Tomo Horvatinčić i Besnik Hasi, doveli su me u Belgiju..., donosi Max!
Pogledaj originalni članak

Eh, da nam je bilo vidjeti tu scenu kad su belgijski novinari prije nekoliko godina došli u Zagreb napraviti veliku reportažu o Branku Struparu (43), Zagrepčaninu koji je za belgijsku reprezentaciju odigrao 17 utakmica i zabio pet golova, piše Max! Strupar ih je odveo na igralište Španskog, gdje je napravio prve nogometne korake i rekao im:

– Eto, to je to, tu sam zabio svoje prve golove...

Belgijci su se okretali i upitali:

– U redu, a gdje su tribine?

– Nema tribina...

A gdje je glavni teren? Odvedite nas na stadion, da sve vidimo...

– Pa ovo je i glavni teren i stadion – odgovorio im je Strupar.

U nevjerici su Belgijci vrtjeli glavom i kad su shvatili da je Branko ozbiljan, tek su onda iskazali pravo čuđenje kako je netko s obične livade došao pod svjetla najvećih reflektora!

– Nakon te reportaže, u Belgiji su me još više zavoljeli, postao sam im još draži – priča Strupar u “After Eightu”, kultnom kafiću u Prečkom.

– Odrastao sam u Prečkom, a igrao sam u Španskom! To je kao da u Liverpoolu odrastete kraj Evertonova Goodison Parka, a karijeru napravite u Liverpoolovu dresu na Anfieldu! Kao klinac stalno sam naganjao loptu, tu, na legendarnoj “kockici”, svakoga tjedna poderao sam par onih bijelih Borovo Startas tenisica, tko zna koliko je lopta završilo ispod auta, plakao sam kad bi se to dogodilo. U mojoj obitelji baš nitko nije bio sportaš, pa se otac znao upitati jesam li uopće njegov, pitao se što radim s tim tenisicama, govorio je da baš nisam normalan – priča nam kroz smijeh o svojim počecima Strupar i nastavlja:

– I tako je jednog dana na “kockicu” došao trener iz Španskog i pitao želi li netko od nas igrati veliki nogomet? Nisam previše razmišljao, otišao sam na prvi trening i zabio dva gola! Odmah su me registrirali, a prva službena utakmica koju sam igrao za Špansko bila je baš protiv mog Prečkog! Izgubili smo 3:5, a ja sam zabio sva tri gola za Špansko! Bilo je to “vatreno krštenje”, tako je počela moja priča iz snova, moja nogometna bajka...

U Genk ste otišli 1994. iz Španskog, kako se to uopće dogodilo?

– Slučajno, kako bi drukčije! Već sam potpisao nekakav ugovor s austrijskim četvrtoligašem da budem “vikendaš”, samo bih vikendom dolazio igrati utakmice! Da se to ostvarilo, propao bih kao nogometaš, to je sigurno. Srećom, jednoga me dana nazvao Tomislav Horvatinčić, koji je tada bio predsjednik Samobora, u Belgiju je već odveo Besnika Hasija, koji je svojedobno bio i u Dinamu. Drugoligaš Genk tražio je još jednu jaku “špicu” i Hasi mu je rekao za mene. To je zanimljivo, Hasi je igrao u Samoboru, ja u Španskom, to su bili derbiji, a Hasi i ja nikad baš nismo bili u dobrim odnosima! Međutim, on me preporučio Horvatinčiću i za dva dana došao sam na probu. Na test-utakmici zabio sam tri gola i rekli su mi: “Ostaješ, to je to”! Sva je sreća da me Austrijanci nisu tužili, pa sam mogao otići u Belgiju, umjesto mene u Austriju je otišao Nikica Miletić, pa su na mene zaboravili...

Šestorica Hrvata najbolji strijelci

U Genku je Strupar proveo najljepše trenutke karijere...

– Hasi i ja igrali smo u “špici”, nakon dvije godine ušli smo u Prvu ligu, pa smo opet nakon dvije godine osvojili belgijski kup i bili smo doprvaci, da bismo u sezoni 1998./99. osvojili i naslov prvaka! Te sam sezone, u kalendarskoj 1998. godini (u Belgiji tako biraju), proglašen igračem godine i osvojio sam belgijsku Zlatnu kopačku. Zabio sam 22 gola i stvarno sam dobro igrao. Na taj sam trofej silno ponosan, ni jedan Hrvat to još nije osvojio – kaže Strupar.

No, Hrvati su ostavili dubok trag u belgijskom nogometu...

– Itekako dubok! U sedam godina, čak su šest puta Hrvati bili najbolji strijelci lige! Tri puta Weber, pa Stanić, Špehar i ja, između nas se ugurao neki Australac!

Je li vas se tada sjetio netko iz Hrvatskog nogometnog saveza?

– Uh... Uvijek mi je teško o tome govoriti, to je rana koja će me zauvijek peći. U belgijskoj sam Prvoj ligi zabio ukupno 112 golova u pet sezona, ali ni to nije bilo dovoljno da me netko nazove. A netko je zabio dva gola i bio je u reprezentaciji! Znam, jaka je to momčad bila, sa Šukerom, Bokšićem, Vlaovićem, Stanićem, Bobanom, Prosinečkim, Asanovićem, osvojili su broncu na SP-u... Ali, da nisam mogao biti među 20 igrača, to mi nitko ne može logično objasniti. I ne želim o tome pričati, uvijek me duša zaboli kad se toga sjetim. Jedino me nisu zaboravili hrvatski novinari, stalno sam bio u našim medijima. Pa i to je mogao biti razlog da netko iz Saveza dođe do Genka, kad već nisu pratili moje igre! Svakome iz ovog Saveza mogu pogledati u lice, sve što sam u životu napravio, napravio sam svojim radom i poštenjem. I nije im bilo dovoljno. A da me netko nazvao, pješice bih iz Belgije došao igrati za Hrvatsku!

>> Strupar: U Vragovima sam odmah uzeo desetku

Ali, zato vas nisu “preskočili” u Belgiji, pozvali su vas da igrate za njihovu reprezentaciju...

– Kad sad izvrtim taj film, možda je i bolje da se sve dogodilo tako kako se dogodilo. Imao sam veliku karijeru, igrao sam na EP-u 2000. i SP-u 2002., bio sam jedan od najpopularnijih ljudi u Belgiji, valjda je samo kralj bio popularniji od mene! Bio sam u svim medijima, doslovce sam “izlazio iz limenke paštete”, otvarao sam cvjećarnice, trgovine s namještajem, ma ta je popularnost znala biti i naporna.

Ispričao je jedan primjer koji dovoljno govori kakav je status imao u to vrijeme u Belgiji.

– Prije nego što sam dobio poziv za reprezentaciju, mediji su proveli anketu s upitom trebam li igrati za Belgiju? I 95 posto ispitanika odgovorilo je potvrdno! Da je bilo drukčije, ne bih prihvatio, ne bih mogao živjeti s tim da sam kamen smutnje... Obožavali su me u cijeloj Belgiji, ne samo navijači Genka, kamo god sam došao, bio sam sjajno dočekan. Ma i dandanas, išao sam sa svojim dečkima gledati Dinamo protiv Bruggea. I oni krenu u fan zonu, a ja stanem i kažem im: “Dečki, ja tu ne idem, prepoznat će me i može biti cirkusa”! Veliko je suparništvo Genka i Bruggea, da sam to učinio u igračkim danima, vjerojatno bi me tamo zatukli, ha, ha, stvarno mi nije bilo svejedno. No, dečki su me nagovorili, sjeli smo za stol i kad su me prepoznali navijači Bruggea, “runde” piva samo su slijetale za naš stol! Lijep je to osjećaj bio...

Pogodak godine Van der Saru

Tko je bio izbornik Belgije kad ste debitirali?

– Georges Leekens, on me pozvao 1999. godine, igrali smo doma protiv Finske. Rekao mi je “prva ti je utakmica, bit ćeš na klupi, ući ćeš u drugom poluvremenu”. A meni su se noge odsjekle, imao sam neviđenu tremu. I mi gubimo 0:2, Litmanen i društvo sjajno su igrali. Ušao sam u nastavku, izgubili smo 3:4, namjestio sam gol Mpenzi... I jedino što su mediji pozitivno izdvojili nakon te utakmice bio je moj debi, pisali su da sam pokazao kako se na mene može računati – priča Strupar i nastavlja:

– Ali, nakon te utakmice smijenili su Leekensa, zamijenio ga je Robert Wasseige! Leekens je bio Flamanac, a Wasseige Valonac. Pozvao me za utakmicu s Nizozemskom u Rotterdamu, to je najveća utakmica za Belgiju, kao kad Hrvatska, recimo, igra sa Srbijom! I na dan utakmice kaže mi da igram od početka! Oblio me hladan znoj! Tko je sve tada igrao za Nizozemsku: Van der Sar, braća de Boer, Seedorf, Bergkamp, Kluivert, Overmars, Stam... Igrao sam i – zabijem im dva gola, jedan ljepši od drugoga, u samo pola sata! Zabio sam Van der Saru s 18 metara u rašlje, taj je gol na kraju godine proglašen belgijskim “golom godine”! Završilo je 5:5, bio je to spektakl, kao “prijateljska” tekma, a bila su tri crvena kartona, osam žutih, ha, ha... I tu je krenulo, postao sam standardni reprezentativac.

Što vam je bilo najteže?

– Nisam znao jezik! Flamanci su govorili flamanski i njemački, Valonci francuski, svi su znali engleski, a ja nisam znao ni jedan jezik! Nekad sam ispadao prava seljačina, kako me tada bilo sram, bio sam tako ljutit na sebe! Zabijem na jednoj utakmici pet golova, klinci stoje vani i drže papir i olovku u rukama, čekaju me. A ja kao “telac”, mislim si je l’ neka skrivena kamera, je l’ me netko zafrkava? Oni nešto pričaju, ja ne razumijem, a klinci samo žele da im se potpišem! Kako sam se osramotio... Pa dođu novinari, pitaju me na kojem jeziku želim da razgovaramo, a ja ih bespomoćno gledam. U tim mi je danima pomogao Hasi, prevodio je na engleski. Poslije sam, naravno, naučio flamanski, koji je vrlo težak jezik. Išao sam svima u svlačionici na živce, stalno sam ih zapitkivao kak’ se kaže ovo, kak’ se kaže ono? Baš sam želio progovoriti taj jezik i uspio sam. A u Derbyju sam naučio i engleski...

Na Otok ste otišli u prosincu 1999.

– Da. U Derbyju sam također bio kao doma. Ali, nisam imao sreće, četiri operacije trbušnog zida i operacija koljena, sve to u tri sezone. Tijelo mi je prepuno ožiljaka, strašno, bila je to prava agonija... U Belgiji nikad nisam bio ozbiljnije ozlijeđen, a onda su me napale nevolje. I uvjeren sam da je razlog tih ozljeda u različitom načinu igranja u Belgiji i Engleskoj. Dok ne probate igrati u Engleskoj, nemate pojma kakav je to nogomet, kako se čovjek troši na svakoj utakmici! A moje tijelo očito nije izdržalo taj stalni jaki ritam. Iako sam bio fizički spreman, ja sam zapravo samo mislio da sam spreman za tu ligu! Znalo mi se u Engleskoj dogoditi da umoran pogledam na semafor, a još nije prošlo ni 15 minuta igre, pitao sam se “što je ovo”... I kad su me napale ozljede, želio sam se što prije vratiti na teren, pa sam ulazio u igru kad sam bio, recimo, 70 posto zdrav. Pa obnovim ozljedu i stanje mi se samo pogoršavalo...

Najsretniji u plavom dresu

Ipak ste, unatoč ozljedama, igrali za Belgiju na SP-u 2002. godine?

– Bilo je to svjetsko čudo! Nisam igrao 19 mjeseci, vratio sam se u veljači i u svibnju sam dobio poziv! I to je dokaz koliko su me u Belgiji cijenili. Nisam bio u prvom planu, ali bio sam tamo, kao da su mi na taj način željeli zahvaliti za sve dobre igre i golove u Belgiji. Ušao sam protiv Japana zadnjih 20 minuta, protiv Tunisa sam počeo utakmicu i namjestio gol Wilmotsu, završilo je 1:1, bila mi je to zapravo i zadnja utakmica za Belgiju. I na kraju karijere, u 31. godini, došli ste u Dinamo... - Šećer je došao na kraju! Od malih sam nogu veliki Dinamov navijač i bio sam najsretniji kad sam odjenuo plavi dres! A i taj se moj dolazak dogodio spletom okolnosti... Bio sam pet dana na probi u Ahlenu, tamo su već bili Zoran Mamić i Željko Sopić. Igrali smo protiv Schalkea, a tada su u Schalkeu bila četvorica mojih suigrača iz belgijske reprezentacije i pitaju me što radim ovdje? Ja im velim da sam došao malo na probu, nakon ozljede. I odigram dobro, svi su mi rekli da sam bio najbolji, ali trener Ahlena mi kaže da moram ostati još malo, da me još malo testira. Ma kakav ostanak, rekao sam menadžeru Tomici Golemcu, “idemo mi doma”! I kako smo dane provodili kod Zokija Mamića u stanu, u jednom mi trenutku Zoki kaže: “Ti moraš otići u Dinamo, sad ću ja nazvati Zdravka!”. I nazove ga, Zdravko je bio oduševljen i za dva dana sam bio u Zagrebu i potpisao za Dinamo! A nakon toga Sopić je razgovarao s predsjednikom Ahlena i pitao ga zašto su me pustili? Čovjek nije imao pojma, pa mu je “Sopa” pokazao neke snimke mojih golova. “I ovaj je bio kod nas?”, upitao je predsjednik Sopića. “Da, bio je nekoliko dana i otišao je jer su mu rekli da ga još moraju isprobati!”. “Otišao je? A tko mu je rekao da ga treba još testirati? Trener i sportski direktor? Ma sve ću ih pobiti!”, pričao mi je Sopić kako je bjesnio predsjednik, ha, ha! Ali, da nije bilo tako, ja nikad ne bih završio u Dinamu!

Sad ne žali što je došao u Dinamo.

– Te sam sezone osvojio kup, a u Zadru smo izgubili prvenstvo. I nakon što sam u derbiju zabio dva gola Hajduku, rekao sam Zdravku da više neću igrati! Bio je šokiran, ali rekao sam mu da sam zabio jedan gol za svoju Doru, drugi za Lauru (Branko ima i sina Bruna, op. a.) i to je to, ispunio sam dječački san! U Maksimiru je bilo 25.000 ljudi i nakon toga sam prelomio, osjetio sam da je najbolje vrijeme za kraj karijere. Ali, da sad mogu vratiti vrijeme, nikad ne bih prestao! Igrao bih barem još 3-4 sezone...

Koliko je istine u pričama o velikim podjelama na Valonce i Flamance u belgijskoj reprezentaciji?

– Podjela postoji. Prvi mi je izbornik, Leekens, bio Flamanac, a drugi, Wasseige, Valonac. Wasseige je loše govorio flamanski, otprilike kao ja, valjda sam ga ja jedini razumio s one flamanske strane! I normalna je stvar, recimo, da za vrijeme obroka i sastanaka za jednim stolom sjede Flamanci, a za drugim Valonci! I nikad to Wasseige nije pokušao promijeniti. To je jednostavno bilo tako. Wasseige je teoriju i taktiku najprije održao na francuskom, pa na flamanskom, ako je trebalo i na engleskom. Podjela je bilo, ali nikad nije bilo sukoba.

Wilmots zbog Webera nije igrao

Nerijetko se spominje teza da bi Flamanci i Valonci žestoko zaratili da Belgija nije bogata država?

– Ne slažem se. Istina je da se često potencira taj animozitet, ali oni znaju probleme rješavati mirnim putem. I nije stvar u novcu, nego u civilizacijskoj razini. Tamo neće biti rata.

Kako ste vi komunicirali sa suigračima u reprezentaciji?

- Teško! Recimo, igrao sam u napadu s Mpenzom. I nikako nismo mogli razgovarati, pa smo zvali Wilmotsa, kojem je materinski jezik francuski, ali žena mu je Flamanka, pa je znao i flamanski! I ja bih mu onda na svom flamanskom rekao nešto, što je on potom Mpenzi prevodio na francuski...

Dakle, Wilmotsu je bilo suđeno da igra “polu-špicu” iza vas dvojice?

- Ha, ha, ha! Baš je to tako i bilo...

Nije li Wilmots imao sukob s Josipom Weberom, još jednim Hrvatom koji je igrao za Belgiju?

- Wilmots jedno vrijeme nije želio igrati za Belgiju. Ne znam jesu li se posvađali ili iz protesta nije želio igrati. Uglavnom, Weber je prestao igrati, Wilmots se vratio i postao kapetan i odjednom ja ulazim u reprezentaciju! I mislim si kakav će sad biti susret s Wilmotsom... A on mi prvi priđe, kaže: “Branko, ne slušaj što pričaju, ja sam kapetan i želim da ti i ja radimo na treninzima u paru”. I od tada smo bili nerazdvojni, postali smo prijatelji.

Je li ova današnja Belgija, kojoj je Wilmots izbornik, bolja od vaše?

- Ovo je najbolja i najjača Belgija u povijesti! I ne govorim samo o udarnoj postavi, ne vjerujem da je Belgija ranije imala 20-ak kvalitetnih igrača kao sad! Naše su najveće zvijezde Srna, Modrić, Mandžukić, Ćorluka... A oni imaju desetoricu takvih, pogledajte samo u kojim klubovima igraju!

Nek’ igraju za Vlatka

Tko je, po vama, njihov ključni i najbolji igrač?

– Kapetan Vincent Kompany, on je ključni igrač. Volim i Hazarda, sjajan je. Pa mali Lukaku, on će sigurno igrati protiv Hrvatske jer je Benteke ozlijeđen. Ova je generacija fantastična, svako mjesto ima pokriveno. Očito je da je belgijski nogomet fantastično posložen, mnogo se pozornosti daje omladinskim školama i sad ubiru plodove tog mudrog rada. Kad su izvučene skupine, rekao sam da je Belgija najveći favorit za prvo mjesto, znao sam koliko su gladni uspjeha! Ljudi su mi se smijali, govorili da nemam pojma... Pokazalo se, eto, da sam bio u pravu.

I kako se Hrvatska može sučeliti s tom jakom Belgijom? Kako ste vidjeli Hrvatsku u zadnjim mečevima?

– Eh... Dobar sam sa Štimcem, ne bih želio da nešto pogrešno shvati. Ali, naravno da sam bio razočaran, posebno nakon poraza od Škotske, to je bila prijelomna utakmica koja nas je sasvim poremetila. Izgubili smo od momčadi za koju smo objektivno “svemirski brod”! Wales ima barem Balea, a Škotska nema baš nikoga i zasluženo nas je pobijedila! Valjda je to bio samo loš dan... U Beogradu je veliki bod pokrio sve slabosti, kojih je opet bilo previše.

Može li Hrvatska pobijediti?

– Teško! U nogometu je, dakako, sve moguće, ali objektivno gledajući, to je gotovo nemoguća misija. Njima još treba bod, imaju zadnju utakmicu doma s Walesom, ali sve će napraviti da taj bod dohvate baš u Zagrebu. Bit će to žestokih 90 minuta, utakmica “na nož”. I zbog ovoga lošeg ozračja nakon lošijih igara bod bi bio veliki uspjeh za Hrvatsku! Samo da ne izgubimo, samo da vratimo mir uoči dodatnih kvalifikacija – kaže Strupar i na kraju naglašava:

- Ma nek’ dečki sad odigraju za pokojnog Vlatka Markovića, on je toliko mnogo napravio za njih. Nek’ se za njega plasiraju na SP u Brazil. Tko zna, možda bi i Vlatko još poživio da je Hrvatska već osigurala nastup u Brazilu...

>> Belgija za Hrvatsku regrutira igrače čak i 
po zatvorima!

Važnost prevencije

Karcinom gušterače jedno je od najzloćudnijih oboljenja probavnog trakta, no zašto mu se ne posvećuje dovoljno pažnje?

Specijalna bolnica Radiochirurgia Zagreb i „Rechts der Isar“, sveučilišna bolnica Tehničkog sveučilišta u Münchenu – jednog od najboljih fakulteta u Njemačkoj, potpisali su Ugovor o suradnji, što donosi novu eru u liječenju tumora te predstavlja suradnju koja se odnosi na korištenje naprednih tehnologija i vrhunske kirurgije u borbi protiv tumora, kao i dijeljenje znanja o najmodernijim medicinskim rješenjima za kirurško, radiokirurško i hibridno liječenje bolesti.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.