Što kad Hrvatska neće sukob

Je li ovaj prostor zahvaćen novim političkim vrtlogom s mogućim ratnim epilogom ili je riječ samo o insceniranoj buri koju će smiriti prve jesenske kiše? Dok ovdje, naime, traje uobičajena politička mort-sezona, susjedna su politička tržišta neobično aktivna i nastoje svoju vruću robu plasirati i izvan granica, sve do hrvatskih "potrošača". Srbijanski državni vrh govori o Oluji kao o velikom i nekažnjenom zločinu, nedugo nakon što je u Beogradu ugostio hrvatskog premijera. Iako namijenjen u prvom redu domaćoj publici, autorima govora sigurno je bilo jasno da će on odmah prijeći međudržavnu crtu. Taj verbalni atak ubrzo je poduprt i slikovnim materijalom koji ulogu srpske strane u ratu nudi isključivo u žrtvenom okviru.

Na optužbe zbog Oluje uslijedio je sinkronizirani odgovor predsjednika države Mesića i premijera Sanadera, ali dio hrvatske političke scene traži više. Pravaši inzistiraju na tome da se Beogradu zbog Koštuničinih riječi uputi diplomatska nota. DC čak traži da Hrvatska iz Srbije povuče svog veleposlanika. Podizanje tenzija na jednoj strani opet bi, valjda, trebalo funkcionirati po zakonu spojenih posuda, isto takvim odgovorom hrvatske strane.

Slovenski i bosanski susjed izabrali su upravo ljetnu sezonu za bavljenje granicom. Skupina slovenskih stručnjaka nudi kompromis koji hrvatskoj strani previše nalikuje na već odbačena rješenja iz Račan  Drnovšekova sporazuma, a Komisija za granice BiH odbacuje hrvatske dokaze o tome da vrh Kleka i dva školja uz taj poluotok pripadaju Hrvatskoj.

Iako su posrijedi dvije različite teme, i karakter rata nakon raspada SFRJ i pitanje granica ubrajaju se u onu sferu međudržavnih odnosa u vezi s kojom se sporo nalazi zajednički jezik. Možda se čini da je ovog ljeta u te teme unesen novi naboj, no tu se zapravo nije dogodilo ništa novo. Kad se, naime, govori da je Balkan još uvijek trusno područje, to nije samo fraza. Crna Gora se mirno odvojila od Srbije, ali ozbiljne političke prognoze računale su s reakcijom na drugoj strani, pogotovo uoči mogućeg raspleta za Kosovo i traženja boljeg rješenja za BiH. Sigurno da nije novost kako su na ovom području još žilave političke silnice koje se znaju održati samo proizvodnjom konflikta i kaotičnog okruženja. Koje žive na staroj, bankrotiranoj političkoj ideji, a u dezorijentiranoj populaciji još nalaze političke sljedbenike.

Zanimljivo je da i takvima treba Hrvatska. Da joj se obraćaju baš u vrijeme kad i državne institucije i politička vodstva drijemaju na godišnjem odmoru. Jer treba im Hrvatska, ne kao izlog demokracije i napretka, nego kao partner u konfliktu, koji će iskoristiti za alibi pred domaćom opozicijom i međunarodnom javnošću. U Srbiji podbadanje Hrvatske zbog Oluje služi osvajanju pozicija pred vrlo izgledne jesenske izbore. Tvrd stav u vezi s granicama s Hrvatskom u BiH je također dio predizbornog života. U Sloveniji je granično pitanje s Hrvatskom stalna točka laviranja Janšine vlasti u kojoj se on ne može bez rizika oduprijeti radikalnom koalicijskom partneru.

No, nema znakova da bi se bilo Sanader bilo Mesić dali uvući u konflikte, pogotovo ne takve koji bi koristili samo radikalnim političkim opcijama u susjednim državama i njihovim pandanima ovdje. Nećemo dopustiti da nas vraćaju ni u 91. ni u 95., kažu u Sanaderovu krugu, a u tome su politika šefa države i šefa Vlade potpuno usklađene. Hrvatska već neko vrijeme igra posve drugačiju ulogu u regiji i puno je više onih koji je podupiru u procesu jačanja stabilnosti na ovom prostoru nego onih koji bi je upregnuli u sukobe i kotač okrenuli unatrag.