„Nisi samo „rastrojena“ ili „teška za suradnju“ – nego netko tko se možda odmalena pokušava uklopiti u sustav koji nije dizajniran za tvoj mozak”, objašnjava terapeutkinja i logopedinja Lea Ivančić Žic, autorica knjige "Stani, diši, pusti, pleši”, prve knjige na prostoru Balkana koja progovara o ADHD-u i autizmu kod odraslih.
Iako se o ADHD-u i autizmu pa i o neurodivergentnosti u zadnje vrijeme sve više priča, postavlja se pitanje znamo li uistinu što ovi pojmovi jesu.
„Mnogima je prva asocijacija na ADHD nemirna, raspršena osoba, koja ne prestaje pričati i „leti posvuda“ bez plana, cilja i fokusa. Kao hiperaktivna vjeverica. Za mene imati ADHD znači suprotno (osim nereda koji se povremeno vidi u mojoj spavaćoj sobi)– najbolje rastem kad je preda mnom veliki izazov, inače izgubim motivaciju i fokus. OBOŽAVAM velike ciljeve i planove, često i toliko velike da me preplave i završe mini napadom panike ili burnoutom. Tako sam ušla u poduzetništvo i krenula na put samospoznaje onog što sam bila cijeli život – drugačija od većine – neurorazličita”, objašnjava Ivančić Žic i sama neurodivergentna osoba.
Također treba naglasiti da su ADHD i autizam dio punog većeg spektra. Tako neurodivergentnost obuhvaća ne samo ADHD i autizam, već i disleksiju, dispraksiju, diskalkuliju, Tourette, poremećaje ličnosti, kompleksnu traumu i mnoge druge.
„Svaka od tih „razlika“ nije ništa drugo nego drugačiji način funkcioniranja mozga – ne lošiji, samo različit. I važno je razumjeti da to nije samo nešto što je „poremećeno“ ili „nepravilno“, već nešto što stvara jedinstven pogled na svijet”, ističe Ivančić Žic.
Kako je biti neurodivergentan/na
„Kako je biti u mojoj glavi? Probat ću ti to približiti kroz slike i asocijacije”, govori autorica na početku svoje knjige i nastavlja:
Glava koja se ne gasi
Uvijek imam barem šest jednako glasnih misli, kao da slušam radio, podcast, televiziju, vodim telefonski razgovor i držim prezentaciju. Istovremeno!
Crvi u stražnjici
Zauzimam najrazličitije poze jer ne mogu stalno biti u istom položaju. Uvijek nešto premećem po rukama, prebacujem nogu preko noge. Tijelo je stalno u pokretu.
Nestrpljivost
Čekanje u redu, čekanje na semaforu, čekanje da netko završi rečenicu za mene je presporo. Sve želim sad i odmah.
Pažnja šteneta
Bez ovladavanja moj um je poput šteneta puštenog s lanca u parku. Sve treba ponjušiti i istražiti. Dosada je prosta riječ. Ali se i brzo pojavi, bilo da je u pitanju boja kose, odnos, hobi, posao, mjesto za život ili karijerni put. Stalna glad za novinom.
Ili sam genije ili ljenjivac
Ili ostvarim nemoguće u par sati ili se razvlačim oko jedne odluke tjednima ili mjesecima.
Bezbroj otvorenih tabova
Multitasking je moja životna činjenica.
Sitna, ali dinamitna
Super funkcioniram pod pritiskom, ali eksplodiram na sitnice.
Ili sam posvuda, ili sam zatvorena u kuću
Ili sam srce zabave, ili sam ćudljivi introvert s knjigom.
Super pamćenje – za nebitne stvari
Zapamtit ću cijelu playlistu, ali ne i ime osobe koje sam čula prije nekoliko sekundi. I da, redovito zaboravljam svakodnevne predmete i rijetko izađem iz kuće sa svime iz prve.
Žene su posebno pogođene
Ako su se mnoge žene pronašle u gore navedenim obrascima, to svakako nije slučajno jer Ivančić Žic naglašava da su upravo žene najviše pogođene nedovoljno ranom dijagnostikom ADHD-a. Žene se naziva preosjetljivima, te se njihov ADHD često zamjenjuje anksioznošću i poremećajima ličnosti, a to je problem jer se time odgađa vrijeme za postavljanje prave, odnosno primarne dijagnoze.
Mnoge žene i same misle da su „drugačije” i „čudne” jer imaju drugačiji tempo od ostalih i svoju dinamiku rada. No, Ivančić Žic naglašava da nije nužno stvar u tome da se trebamo prilagoditi društvu, već se i to društvo treba prilagoditi nama. Dapače, pretjerano prilagođavanje može biti izuzetno štetno za žene, čemu svjedoči i fenomen maskiranja žena o kojem Ivančić Žic mnogo priča u knjizi.
Riječ je o prilagodbi koja uključuje pretjeranu pristojnost, perfekcionizam, socijalno glumljenje, potiskivanje autentičnih reakcija i dugoročne posljedice ovog ponašanja, kao što su burnout, depresija, poremećaji hranjenja i somatizacije, odnosno poremećaji u kojem se psihički i emocionalni problemi izražavaju na tjelesnim simptomima. Osobe sklone somatizaciji žale se na bolove u glavi, želucu, grudima, rukama, nogama, na teško disanje, otežano gutanje, slab vid ili na bolne menstruacije, iako se kod njih ne mogu naći nikakvi organski uzroci.
Za kliničare, ovo je podsjetnik da se dijagnostički kriteriji često manifestiraju drugačije kod žena, što može dovesti do pogrešne dijagnostike (npr. granični poremećaj ličnosti, depresivni poremećaji, socijalna fobija), a za neurodivergentne žene, pa i muškarce, da je s njima sve u redu.
„To ne znači da moraš imati dijagnozu u djetinjstvu. To znači da su ti obrasci oduvijek bili tu – samo ih je možda okolina tumačila kao sramežljivost, čudljivost, introvertnost, „teško dijete“ ili „stara duša“”, objašnjava Ivančić Žic i ističe kako simptomi ADHD-a i autizma značajno utječu na svakodnevno funkcioniranje.
„Nije stvar u tome imaš li autistične osobine, nego koliko ti je teško u školi, na poslu, u odnosima... i koliko energije trošiš da izgledaš „normalno“”, zaključuje autorica.
Ova knjiga nije puki dijagnostički priručnik
„Ali što sad i kako dalje?”, sigurno se pitate nakon što ste se prepoznali u gore navedenim riječima. Ako je suditi prema primjeru Ivančić Žic, treba hrabro ići naprijed jer „Stani, diši, pusti, pleši”, ne služi samo za dijagnostiku. To je prije svega osobno, iskreno i otvoreno svjedočanstvo žene koja se ne boji ogoliti, a osim svoje priče Ivančić Žic donosi i osobne priče drugih neurodivergentnih ljudi, kao i brojne praktične savjete kako preživjeti svoju neurorazličitost u društvu koje slavi „uredan mozak“ – onaj koji slijedi pravila, rokove i obrasce.
No, zaboravlja se da mnogi od najblistavijih iskoraka u povijesti nisu nastali unutar kutije, nego izvan nje.
„Neurodivergentni umovi znaju preskočiti logične korake jer vide prečace koje drugi ni ne primjećuju. Oni razmišljaju ukoso, duboko, dijagonalno – kako god, samo ne linearno. I upravo tu leži njihova snaga. To su ljudi koji povezuju naizgled nespojivo. Koji primijete detalj koji drugima promakne. Koji ne odustaju kad im nešto ima smisla, iako svi oko njih tvrde da neće uspjeti. Njihova kreativnost ne proizlazi unatoč drugačijem načinu funkcioniranja – nego zbog njega. Ne samo izazov koji traži prilagodbu, već dar koji svijetu nudi alternativne puteve, nova pitanja, drugačija rješenja”, zaključuje autorica.