UKRAJINSKA KRIZA

Stavki - selo na granici prema Krimu, na razmeđu Zapada i Istoka

Foto: Miho Dobrašin
Stavki
Foto: Miho Dobrašin
Stavki
Foto: Miho Dobrašin
Stavki
Foto: Miho Dobrašin
Stavki
23.04.2014.
u 19:00
Večernjakov reporter na novoj granici između Ukrajine i Krima s ukrajinskim vojnicima i seljanima
Pogledaj originalni članak

Kada devetogodišnji Abbas Miljazimov ujutro otvori vrata, prvo što ugleda vojni je šator. Na putu u školu prolazi pokraj rovova u kojima su ukopana oklopna vozila. Nakon nastave sjeda za računalo, a kroz prozor vidi tenk u dvorištu iza kuće. Tako danas izgleda malo izolirano selo Stavki na novoj granici između Ukrajine i ruskog Krima. Ukrajinski vojnici ondje su zauzeli položaje dva tjedna uoči referenduma na južnom poluotoku, s kojega se pribojavaju upada ruske vojske udaljene samo tri kilometra. Između njih nalazi se cesta s barikadama. Oko 150 seljana, naviklih na miran život, odjednom se našlo na prvoj crti, granici dvaju svjetova, razmeđu Zapada i Istoka. Donedavno nitko nije znao niti da postoje jer se Stavki ne nalazi na kartama ni internetu.

Rat kao neizbježna sudbina

Kilometrima uokolo prostiru se pašnjaci i polja, a vrijeme kao da je davno stalo. Na blatnim i prašnjavim ulicama, između 35 kuća, utisnuti su tragovi tenkova. Abbas se u početku osjećao nelagodno, no u međuvremenu je navikao na vojnike. Štoviše, sada kaže: “Kada odrastem, želim biti vojnik. Želim pomoći”. No njegovu ocu Turčinu Muhamadžanu Miljazimovu (46) nitko ne može pomoći u bijegu od teške sudbine. Njegovi su preci živjeli u Gruziji, uz granicu s Turskom, kada su ih 1944. Staljinovi vojnici pokupili i vlakom deportirali u Uzbekistan, državu u srednjoj Aziji. Muhamadžan, rođen u Uzbekistanu, odlučio je odande pobjeći s obitelji zbog oružanog sukoba između režima predsjednika Islama Karimova i militantne grupe Islamistički pokret Uzbekistana. Islamisti su 2001. poraženi, a te godine Muhamadžan je s još sedam turskih obitelji emigrirao u Ukrajinu. Nastanivši se u Stavkiju nije ni sanjao da bi se ponovno mogao naći između puščanih cijevi. “To mi je sudbina”, ističe.

Pa ipak, s troje djece i ženom, više ne misli bježati. Ostat će u selu, a istu odluku donijeli su i ostali seljani. Od početka krize nitko nije napustio Stavki.

“Nadamo se da će sve biti u redu”, kaže Marina Ržikava (42) dok muze kravu. Svaki dan proizvede oko 18 litara mlijeka, pa iduće jutro u pet sati čeka kamion za otkup. Poput ostalih stanovnika, prodaje litru mlijeka za 1,6 kuna, a u trgovini cijena je 2,5 kuna. Mlijekom opskrbljuju okolna sela s ukrajinske strane granice. U gradu Armjansku, sada s ruske strane, prodaju krumpir, luk i drugo povrće. Subotom i nedjeljom čekaju minibuseve, tzv. maršutke, kojima se prebacuju u grad sa 22.330 stanovnika. Hoće li bez problema prolaziti idući mjesec, kada počnu brati povrće, nitko ne može reći. “Zatvore li granicu, ostat će gladni. Tamo nemaju hrane”, kaže Ržikava. Ona je 16 godina živjela s druge strane, a zatim se preselila u Stavki zbog, kako tvrdi, kvalitetnije zemlje, okoliša i čišćeg zraka.

Hladni vjetar fijuče povijajući metalni, trošni krov autobusne stanice. Na obližnjem raskrižju postavljene su čelične barikade. Uz cestu prema Krimu iskopani su rovovi. Mladi ukrajinski vojnici kao da su i sami zatečeni nastalom situacijom. “Zapucali smo samo jednom u zrak signalnim, svjetlećim mecima”, kaže vojnik na straži, odbivši se predstaviti.

Kuća Miljazimovih prva je na granici, uz cestu kojom su godinama odlazili prodavati povrće u susjedni grad. Prije polaska paze da ne zaborave dokumente. Minibusevi voze prema rasporedu, no vozači odmah s vrata pitaju za putovnicu. Bez njih se ne može prijeći na drugu stranu. Ukrajinski vojnici pregledavaju dokumente. Svi su putnici Ukrajinci, pa sa zanimanjem gledaju hrvatsku putovnicu, jedini strani dokument. Minibus stoji uz cestu 20 minuta dok vojnici na malom računalu provjeravaju podatke. Vožnja traje samo nekoliko minuta. Dvojica vojnika s fantomkama i kalašnjikovima zaustavljaju vozilo. Stigli smo na odcijepljeni dio Ukrajine, sada pod kontrolom proruskih militantnih postrojbi. Zamaskirani naoružani muškarac ulazi, a putnici pokazuju putovnice. Između Ukrajine i Rusije ne postoji vizni režim pa lokalni stanovnici bez problema prolaze novu granicu. Pa ipak, vidno su uzbuđeni. Militant u maskirnoj uniformi bez oznake pomno pregledava hrvatsku putovnicu. Izlazi i savjetuje se s kolegom također lica prekrivena fantomkom. I on u rukama drži kalašnjikov. Traži da izađemo iz vozila.

Vlakom na Krim bez vize

Prate nas do glavnog štaba na granici. Šef, bez maske na licu, gleda putovnicu, podiže pogled i kaže: “Nemate rusku vizu. Ovo je sada Rusija.” Poručuje da, ako želimo ući, moramo u rusko veleposlanstvo u Kijev ili grad Odesu po vizu. Na inzistiranje da nas pusti, britko odvraća: “Naredba je naredba”. Dvojica vojnika vidno su nervozna što nas vide kako tražimo način za povratak u Stavki. Jedan od njih viče da tu ne možemo ostati te zaustavlja prvi kamion. Mora nas vratiti u Ukrajinu. Bez izgovorene riječi daje znak za ulazak u kamion.

Jurij (52) dolazi iz Sevastopolja, luke na Krimu, a u kamionu prevozi ribu za trgovine udaljene 50 kilometara od granice. Na ukrajinskoj strani, vojnik koji nam je pregledavao putovnicu, smije se. Nismo prvi vraćeni natrag. Do Krima vode dvije ceste, ova sa zapada te druga s istoka. I dok su one pod strogom kontrolom, vlakom se još uvijek može ući bez vize. Ukrajinski vojnici na željezničkom prijelazu udaraju pečat, potvrdu o izlasku iz Ukrajine. Proruski kontrolori traže taj žig u putovnici, nakon čega bez vlastitog pečata odobravaju ulazak. Iako Kijev ne priznaje odcjepljenje Krima, žigom priznaje da je poluotok pod kontrolom Rusije.

Pripajanje Krima Rusiji naišlo je na osudu Zapada, no Miljazimov u Stavkiju razumije potez Moskve. “Sve je to dio velike globalne igre, sukoba američkog i ruskog imperija”, kaže. Razočaran je Janukovičem, prijašnjim ukrajinskim političarima i vladama. “U Ukrajini se vlade tako brzo mijenjaju i nikoga nije briga za narod”, ističe.

Ukrajinu se zbog veličine, bogatih polja i plodne zemlje često naziva žitnicom Europe.

“No ovdje nitko ne govori o poljoprivredi. Kako Kina može imati svoju izvoznu politiku, prodavati svijetu toliko stvari, a mi čak i ne razmišljamo o svojim prednostima”, ogorčen je. Kada je prije trinaest godina došao u Stavki, ondje je živjelo 50 obitelji, a sada ih je samo 35. Na propadanje sela upozoravaju napuštene kuće i ruševine. U Stavkiju živi 18-ero djece koja odlaze u školu u Vadim, mjesto udaljeno četiri kilometra. Ondje je željeznička stanica. “Mladi odlaze jer im mjesto nije atraktivno, a stari umiru”, kaže. Vojni kamioni podižu prašinu u Stavkiju, no stanovnici se ne obaziru. Nije ih strah. Nitko od njih ne očekuje rat.

“Ljudi se boje onoga što ne vide. Nečeg nepoznatog. No mi ovdje gledamo stvarnost, mi smo joj najbliži”, ističe Miljazimov. Dok supruga zove djecu na ručak, pa na stol iznosi hranu iz vlastitog vrta, on se kao glava tradicionalne obitelji osmjehuje. Kućom uz novu granicu širi se miris juhe od povrća. Miljazimov kaže:

“Ostat ćemo jer mi nemamo kamo. Ovo je naš dom.”

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

AN
Ana33
07:52 24.04.2014.

Miho, "obrazovani..." vrati se u osnovnu i uči geografske položaje.... pa i političke...