Goran Gerovac

Sretan nam Dan pobjede. Samo koga smo to pobijedili ako su na putu u blagostanje 800 tisuća Hrvata ‘pobili’ naši

SNIMIO DAVOR KIBEL , OSIJEK, 08.01.2008. VJ G.ZABUNĐIJE, SIROMAŠTVO, KOPANJE PO SMEĆU
Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL
siromaštvo
Foto: Hrvoje Jelavić/Pixsell
siromaštvo
07.08.2016.
u 15:49
U Kninu ili Zagrebu jedino bi smisla imao mimohod žrtava kapitalizma i hrvatskog poimanja državnosti
Pogledaj originalni članak

Sjeća li se još itko HDZ-ova izbornog slogana iz druge polovice ‘90-ih prošlog stoljeća, znamenito prijetećeg “Iz pobjede u blagostanje”. Sirenski poziv kome svatko normalan teško može odoljeti i koji, dvadesetak godina poslije, zvuči više kao parodija naših navodnih pobjeda i sarkazam verzije blagostanja kao selektivne kategorije u kapitalizmu koji i nije ništa drugo nego “socijalizam za bogate”. Nemam nikakvih dvojbi da je HDZ mislio ozbiljno lansirajući spomenut predizborni mamac i nije problem u toj stranci, već u tome što su ljudi poruku shvatili doslovno. Mislili smo da se obećano odnosi na sve, da blagostanje neće biti selektivna kategorija, da nećemo živjeti u sustavu koji će imati reprezentaciju imućnih i vojsku siromašnih, deklasiranih i obeshrvaćenih.

Da, pripadamo državi čija petina građana, čak i po standardima uvijek prilagodljive statistike, živi u siromaštvu. Točnije, više od 800 tisuća ljudi u ovom trenutku oko nas, prema vrijedećim socijalnim mjerilima, siromašno je, a dodamo li tome i činjenicu da je taj broj stvarno puno veći i dramatičniji od puke statistike, zamislimo li se koliko je među tim hladnim podacima djece, staraca, bolesnih, koliko je u krajnjoj konzekvenci i branitelja, onih kojima se činilo da su pobijedili, a nisu stigli nacionalborbeni zanos naplatiti i transformirati ga u rušilačko-plaćenički šatorski cirkus, dakle kada svu tu statističku grozotu svedemo na pojedinačnu svakodnevnu muku, otkrivamo koliko je bolno živjeti kapitalizam. Logično je pitanje kako kapitalizam može, u kontekstu rapidnog rasta siromaštva, tvrditi da je riječ o najboljem sustavu, da je njegova efikasnost neupitna i da u političkoj i ekonomskoj filozofiji nema boljeg modela kojem se čovjek do danas domislio. Ako se priklanjamo kapitalističkom silogizmu u kojem je sve na tržištu pa je tako na tržištu i svatko od nas, onda je tih više od 800 tisuća ljudi jednostavno neuspješno, a samim time i nepotrebno.

I što onda s njima? Mirne duše ih se može fizički eliminirati da ne kvare statistički pogled na zemlju blagostanja ili priznati da najuspješnija kapitalistička proizvodna grana jest proizvodnja sirotinje. Neka zvuči i naivno i utopistički, ali ja stvarno ne razumijem kako u kontekstu tih brojki ljudi koji obnašaju javne funkcije u ovoj razvalini od države mogu mirno spavati, kako imaju obraza bilo što komentirati u javnosti, kako smognu hrabrosti kandidrati se na izborima, služiti mise, smješkati se u kameru, govoriti o uspjesima, igrati se države. Prije 25 godina igrali su se rata, nakon što je završio taj reality show zaigrali su graničara, onda je prestalo i to pa su se počeli igrati države i skrivača. Da sam u njihovoj poziciji sve ovo što se događa, a za što su u vladi i saboru podizali svoje, na ovaj ili onaj način okrvavljene ruke, osjećao bih kao osobni neuspjeh, kao odgovornost i ogledalo nedoraslosti za posao u koji sam se lakomo pogurao, a o kojem ništa nisam znao. No, s druge strane, kaos tuge koji živimo ogledalo je i duha naroda koji ne prestaje biti dobrovoljnim davateljem krvi za sve promašene operacije.

Krleža je mudro napisao da dijagnoza još nije ozdravljenje, ali da sam na mjestu Milanovića i Plenkovića i da ima malo iskrenosti u svemu što najavljujem, prije bilo kakvog sučeljavanja, prije početka svake kampanje, prije izbora ili opoziva, sjeo bih sa svojim izbornim protivnikom i rekao “čuj stari, prije bilo čega, prije i najmanje izgovorene rečenice, hajdemo vidjeti što napraviti s tih 800 tisuća ljudi, kako pomoći da prestanu živjeti u situaciji u kojoj žive”. Ima li ijedna stranka tu petinu hrvatskih građana u svom programu? Tko zastupa te ljude, na koga se oni mogu osloniti, tko je njihov glas u političkom vrtlogu i koga će oni moći birati s iluzijom da je i glas sirotinje jednako vrijedan kao i glas bogatog i jakog.

Zašto se političke stranke ne odreknu novca koji godišnje dobivaju od nas razmjerno rezultatima na izborima, a još im dajemo i za saborske plaće i mirovine. Dakle, plaćamo ih tri puta. Zašto Crkva ne donira godišnju državnu apanažu i time pokaže da doista dijeli sudbinu ovog naroda, a ne da je i dalje puki feudalac kojem je do Boga stalo upravo razmjerno mogućnosti da se unovči vjera u još jedan lukrativni trik. I neka se to ocijeni kao politikanstvo, populizam, ali dajte, brate, napravite nešto za ljude. Riječi su do sada samo opravdavale djela koja su od ljudi stvarala sirotinju. O slabima, devalviranima, iskorištenima u Hrvatskoj više se nitko ne brine. Nikome nije ni stalo.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

Avatar abakus
abakus
12:43 08.08.2016.

Autor kaže kako je petina građana Hrvatske siromašna, ali ipak ima dovoljno poštenja nadodati "prema vrijedećim socijalnim mjerilima". Pitanje je tko je propisao ta mjerila? Postoji ogroman broj ljudi u drugim krajevima svijeta koji bi te koje Gerovac naziva siromašnima smatrao basnoslovno bogatima. Što je siromaštvo? Činjenica je da je siromaštvo nešto što se definira kao sloj ljudi u društvu koji ima manje (u određenom postotku) od prosjeka društva. To znači da čak i kad bismo eliminirali ovih 800 000 ljudi o kojima Gerovac govori, opet bi se jedan postotak, onih koji bi sada, nakon eliminacije onih 800 000, imali niža primanja u društvu, mogao nazvati siromašnim. To pak znači da će siromaštva uvijek biti: U nekoj državi multimilijardera, milijunaši bi bili sirotinja. A to pak znači da su ovakva paušalna prozivanja siromaštva najobičnija demagogija koja ne služi utvrđivanju toga što zaista jest siromaštvo i što učiniti da ga bude manje, već nabijanju nekog neodređenog osjećaja krivice društvu. A to je pak trend kod pomodarskih novinara, koji egzistenciju grade na vječno sumornom izrazu lica i kvaziintelektualnom kukanju nad "društvom koje je grozno jer...". Hvala lijepo na tome, no činjenica je da društvo i svijet upravo takvi sumorni "kukači" čine nepodnošljivim mjestom za život puno više od siromaštva po bilo kakvim kriterijima.