Smiljan Radić Clarke, forme i oblici vječnosti u životima ljudi i muha

Arhitektura je, zacijelo, umjetnost. Po načinu nastajanja i trajanju, vrlo je slična književnosti. Od skulpture se razlikuje po sljedećem: Michelangelov David postoji i mimo ljudi, oni koji ga posjećuju i gledaju nemaju nikakvog utjecaja na njega, a kuće postoje samo s ljudima; ljudi dovršavaju arhitektonska djela, mijenjaju ih kao što mravi mijenjaju mravinjake, i kao što čitatelji mijenjaju i oblikuju tekst knjige koju upravo čitaju. Kuća i knjiga, za razliku od Michelangelovog Davida i Bachove fuge, ne postoje bez ljudi u njima. O tome, onako sam za sebe, ne tražeći u tome smisla ni izlaza, često razmišljam dok hodam po Zapruđu i odozdo se nadvirujem prema vrhovima Jelinekovih tornjeva i pogledom premjeravam Budimirovljeve limenke, proučavajući sezonske promjene na njima. Te kuće, Jelinekove uspravljene, Budimirovljeve položene, obično se smatraju dobro raspoređenim primjercima arhitektonske konfekcije socijalističkog modernizma, ali upravo na njima se vidi po čemu je i kada je arhitektura umjetnost. Nijedan od tornjeva nije više isti, nijedan od stotina balkona, zastakljenih i nezastakljenih lođa i prozora, koji su jednaki prije šezdesetak godina napravljeni, nije više isti. Različitim su ih učinile reinterpretacije ljudi koji u tim stanovima žive i koji čine te dinamične raznolike armiranobetonske cjeline. Umjetnički postupak arhitekta sastojao se u stvaranju kuće u kojoj će netko živjeti i aktivno je mijenjati. Malo što je tako neugodno po arhitekta i po umjetnost arhitekture kao prikazi bogataških vila i stanova po lajfstajl magazinima i fotografija na kojima se vide kuće u kojima se nitko ne usuđuje živo živjeti, pa prema tome i nisu arhitektura nego su skulptura.