Slovenija se vraća u nestabilnost, ključeve vlade drži pet populista

Parlamentarni izbori u Sloveniji bili su po mnogočemu prijelomni i sudbonosni, baš kao što se i najavljivalo. Unatoč relativnoj pobjedi stranke aktualnog premijera Roberta Goloba, koja je usto i iznimno tijesna, nedjeljni izbori potvrdili su da se Slovenija vraća u razdoblje političke nestabilnosti, što znači da na protekle četiri godine relativne stabilnosti u Golobovom mandatu možemo gledati kao na iznimku. Naime, Golobova vlada prva je slovenska vlada od 2008. godine koja je izdržala cijeli četverogodišnji mantat, s obzirom na to da su sve slovenske vlade od 2008. do 2022. godine bile nestabilne ili prijelazne, kako dvije desne Janšine vlade tako i lijeve vlade Boruta Pahora, Alenke Bratušek, Mire Cerara i Marjana Šareca.

Čak ako Golob i uspije ponovno formirati vladu, što bi u slovenskim prilikama bio veliki pothvat, s obzirom na to da bi Golob time postao prvi premijer još od davne 1996. koji je uspio osvojiti drugi mandat – Slovenci, kao što je poznato, puno lakše i češće mijenjaju svoje vlade od Hrvata – ta će vlada gotovo sigurno biti nestabilna i malo je vjerojatno da će dočekati kraj mandata. Golobov Pokret Sloboda s osvojenih 29 mandata ima minimalnu prednost u odnosu na Janšinu Slovensku demokratsku stranku (SDS) od samo jednog mandata i s ostalim strankama lijevog bloka, Socijaldemokratima i Ljevicom, ne može dosegnuti većinu za koju je u slovenskom parlamentu, Državnom zboru, potrebno 46 mandata.

Ako je velika špijunska afera koja je eskalirala neposredno uoči parlamentarnih izbora i koja je razotkrila uključenost izraelske obavještajne tvrtke Black Cube u pokušaj rušenja Golobove vlade pomogla Golobovoj stranci, a sigurno jest, čini se da je afera istodobno naškodila Golobovim koalicijskim partnerima Socijaldemokratima i Ljevici, koji su osvojili samo 11 mandata, manje nego što su očekivali. To pak znači da Golob i lijevi blok bez pomoći desnih stranaka ne mogu samostalno formirati vladu i da su pred dosadašnjim premijerom zahtjevni postizborni pregovori, koji će podrazumijevati brojne ustupke. Može se pretpostaviti da će se Golob obratiti konzervativnoj Novoj Sloveniji, koja dosad nije nikad bila u formalnoj koaliciji s lijevim blokom, kao i Demokratima bivšeg Janšinog šefa diplomacije Anžea Logara, koji je umjereniji od radikaliziranog Janše, premda mnogi Logarovu stranku smatraju isključivo Janšinim projektom, koji je kreiran samo zato da Janši pomogne dosegnuti magični broj od 46 mandata. Međutim, ni s Novom Slovenijom i Demokratima Golob nema većinu, tako da bi odlučujući mogli biti mandati nove populističke stranke Resni.ca (Istina), slovenske verzije Živog zida, koja je osvojila pet mandata i koja istodobno predstavlja jedno od najvećih iznenađenja i najveću nepoznanicu slovenskih izbora.

Drugim riječima, unatoč relativnoj pobjedi, zapravo je riječ o Golobovoj Pirovoj pobjedi. U sadašnjoj situaciji, teško je zamisliti da će Golob uspjeti okupiti stabilnu većinu. Na drugoj je strani Janša, koji je nominalno poražen, iako se situacija brzo može preokrenuti u njegovu korist. Naime, iako SDS ima mandat manje od Golobove Slobode, desni blok prvi put u povijesti slovenskog višestranačja, kao što je to u ljubljanskom Delu nakon izbora primijetio politolog Marko Hočevar, ima većinu, ali pod uvjetom da populističku i antisistemsku Resni.cu uključimo u desni blok, što nije posve bez osnova. To znači da ovaj put desnica, i to po prvi put, bez pomoći lijevo-liberalnih stranaka ima 46 mandata, što je tektonska promjena na slovenskoj političkoj sceni, pogotovo ako tome pridodamo još važniji podatak da su mladi birači prvi put više glasova dali Janšinom SDS-u nego lijevim strankama, što znači da budućnost pripada desnici!

To, naravno, ne znači da će Janša odmah pokušati okupiti većinu i formirati vladu umjesto Goloba. Ako isključimo mandate populističke Resni.ce, samo tri mandata dijele dva suprotstavljena bloka, lijevi i desni, ovaj put u korist desnog bloka. To znači da ni jedna ni druga strana neće lako doći do većine, a u tom slučaju ne treba isključiti ni mogućnost novih prijevremenih izbora. Time se Slovenija vraća u svoje „prirodno“ stanje političke nestabilnosti, s obzirom na to da su svi izbori u Sloveniji poslije 2008. bili izvanredni.

Najdugovječniji i najiskusniji političar na ovim prostorima čekat će strpljivo svoju priliku, kao i nakon izbora 2011., kada je Janša uspio okupiti većinu nakon neuspjeha tadašnjeg relativnog izbornog pobjednika Zorana Jankovića, ili 2020. godine, kada se nakon nepromišljene ostavke tadašnjeg premijera Šareca po treći put vratio na vlast u svojoj najradikalnijoj verziji. Janša će se u međuvremenu baviti potkopavanjem legitimiteta izbora i stvaranjem dojma da mu je pobjeda ukradena. Tu je temu otvorio i prije samih izbora, tvrdeći da su 24 izborna mjesta na kojima se moglo glasati na prijevremenim izborima bila nezakonita, a u izbornoj noći je širio tezu da je čak 50 tisuća glasova, što je u slovenskim prilikama iznimno puno, „nestalo“.

Iako će mnogi brzopleto pomisliti da Janša kopira svog političkog uzora Donalda Trumpa, činjenica je da je Janša tezu o ukradenim izborima osmislio i „patentirao“ još nakon teškog izbornog poraza 2014. godine, kada ga je porazio politički neiskusni pravnik i budući premijer Miro Cerar, nakon čega je Janša – dakle, puno prije Trumpa! – promovirao teoriju o „ukradenim izborima“, koja je postala jedna od centralnih tema njegova političkog djelovanja u godinama koje su uslijedile.