Slovenski umjetnici bore se za svoja prava koja im je umanjila i aktualna koronska pandemija. Između ostaloga, traže uspostavljanje Četvrtog programa slovenske televizije koji bi bio u potpunosti posvećen umjetnosti i kulturi. Bune se i jer je slovenski kulturni budžet ostao bez nekoliko milijuna eura. I da, traže dodatna prava za samostalne umjetnike kojima, kao i u Hrvatskoj, država plaća obavezne doprinose, kao i poštovanje stečenih prava samostalnih umjetnika koji su se zbog nemogućnosti kulturnog djelovanja našli u posebno teškoj situaciji.
Ali podatak koji bode oči i nama u Hrvatskoj jest broj samostalnih umjetnika u Sloveniji koja po prilici ima nekih pedeset posto manje stanovnika od Hrvatske. Dakle, Slovenija ih ima oko 2400, a duplo veća Hrvatska oko 1400?! Otkuda takva razlika u broju ljudi kojima država plaća doprinose? Zašto Slovenci očito bolje i izdašnije skrbe za svoje umjetnike koji ne mogu naći stalno radno mjesto u kulturnim institucijama, pa se moraju sami snalaziti na kulturnom tržištu i doslovno živjeti od plodova svojeg rada? Zašto se u Deželi očito više brinu za ljude koji jako često obavljaju prekarne poslove jer ne mogu naplatiti svoj talent, trud, rad i svoje proizvode?
Zašto je slovenska država socijalnija i kulturnija na tom polju od Hrvatske? Istina, Slovenija ekonomski nemjerljivo bolje stoji od Hrvatske i to nije podatak od jučer. Slovenija se jako trudi da se Europi i svijetu predstavi kao zemlja kulture, pa će tako i za koju godinu biti i zemlja gost na sajmu knjiga u Frankfurtu i tako si osigurati iznimnu promociju o kakvoj Hrvatska može samo sanjati. Slovenija je, istina, i dulje članica EU i u tu je zajednicu ušla kada su u njoj za nove članice tekli med i mlijeko. Uvela je Slovenija i euro i tako omogućila lakšu i efikasniju turističku potrošnju stranim turistima i bolje se inkorporirala u europski gospodarski sustav. Ima Slovenija i javnu ustanovu koja se bavi isključivo slovenskom knjigom, što Hrvatska nema, a trebala bi imati.
Stoga ne čudi da na državnim financijskim jaslama ima veći broj samostalnih umjetnika od jedne Hrvatske, u kojoj postoje stalne tendencije da se broj samostalnih umjetnika smanji ili da se njihova prava ograniče. Istina, kod samostalnih umjetnika u Hrvatskoj trebalo bi zakonski bolje riješiti brojne nedorečenosti i nedoumice. Pri tome treba unaprijediti komunikaciju države i samih samostalnih umjetnika, ali i države i strukovnih umjetničkih udruga kojih ima doista lijepi broj.
Kada je izbila kriza zbog korone i kada je čuveni nacionalni stožer naredio bezuvjetni lockdown, vidjelo se da nam bolno nedostaju precizniji i pravedniji popisi ljudi koji žive od umjetnosti, a neki od njih možda nisu članovi ni Zajednice samostalnih umjetnika ni strukovnih udruga s područja kulture i umjetnosti. Jer, kako im država može pomoći ako ne zna tko su? Stoga tu treba napraviti reda i usustaviti pravednija pravila usklađena s današnjicom. Ali to se ne smije raditi sa skrivenim namjerama.
Umjetnike treba uvjeriti da ih se ne želi prevesti žedne preko vode, budući da su kulturnjaci povjerenje u ovu državu davno izgubili i to bez obzira na to čija administracija bila u Ministarstvu. Uostalom još im na staro nisu vraćeni koeficijenti po kojima im se plaćaju doprinosi, iako to traže godinama. Potpuno bezuspješno. Sada je tu i pandemija. Ali kada bi država htjela učiniti korak naprijed, mogla bi povećati broj samostalnih umjetnika kojima plaća doprinose.
To bi bio potez koji bi kulturnjačka zajednica vjerojatno pozdravila, a koji bi bio itekako opravdan u ovim kriznim vremenima kada su mnoge egzistencije u pitanju. Pri tome, treba znati da u slučaju samostalnih umjetnika država doprinose isplaćuje u vlastitu blagajnu. I tako potiče umjetnike da djeluju unutar organiziranog sustava, a ne na nekom sivom ili crnom tržištu. Da uplaćuju poreze i prireze. Da prijavljuju, primjerice, prodane slike ili održane koncerte i predstave, da skupljaju račune i vode svoje knjigovodstvo, da se trude da njihov rad bude što bolji i da onda sami nađu svoju publiku i šire broj ljudi koji konzumira kulturu.
Povećan broj samostalnih umjetnika kojima država plaća doprinose jako bi koristio i mladim umjetnicima koji mogu samo sanjati o nekom stalnom poslu u kulturi. Dakle, o svim onim akademskim građanima koje se školovalo da glume, pjevaju, dirigiraju, slikaju, sviraju, fotografiraju, režiraju... a nemaju gdje to raditi u ovoj zemlji koja se još hrva s kapitalističkom praksom i socijalističkim stečenim pravima, ali i sa svakodnevnim upražnjavanjem kulture. Ali, ako Slovenija ima snage za plaćanje doprinosa za 2400 samostalnih umjetnika, onda bi i Hrvatska morala razmisliti je li uputno i oportuno da njen broj samostalaca bude samo 1400.