Sijamskim trojčekima sa Zrinjevca - trojka!

Od smrti dr. Franje Tuđmana, hrvatski građani, još i više novinari i javni umnici – ne svi, ali velika većina – čekaju na dolazak nekog novog „proroka“, „oca domovine“ ili „oca države“ (sada bi to trebao biti otac gospodarskog preporoda i razvoja prosperitetnog hrvatskoga društva), političkog supermuža ili superženu koji bi napokon lupili šakom o stol i odredili kamo nas, zašto, pošto i kako vode.

Taj bi nam državnik-supermen kojeg ćemo teško dočekati trebao dati sedam ključnih „zapovijedi“ što nam je misliti, raditi i činiti kako bismo ga slijedili na „čarobnom“ putu u bolju budućnost. Politički vođe, naime, u pravilu imaju samo tri ključne društvene uloge: (1.) osmišljavanje dugoročne razvojne vizije i određivanje konkretnih srednjoročnih razvojnih ciljeva, (2.) rješavanje interesnih i političkih sukoba među najrazličitijim društvenim skupinama i (3.) pronalaženje najboljih i najefikasnijih pristupa i metoda motiviranja građana – investitora, poduzetnika, radnika i tzv. kreativne klase – na ostvarenje osmišljenih nacionalnih, društvenih i ljudskih ciljeva.

Narod koji je, nažalost, desetljećima pa i stoljećima navikao na autoritarne, nedemokratske, despotske pa i ljudožderske režime i njihove gazde i gospodare, očito se teško navikava na „slabe“ – demokratskim izborima i koalicijskim pregovorima postavljene – političare-činovnike koji se s pravom nazivaju „državnim dužnosnicima“: jer im najčešće nedostaju vrline pravih, karizmatskih, ratnih i mirnodopskih vođa.

Kad me Večernjakov glavni urednik Dražen Klarić zamolio da napišem analitički osvrt na državničke vrline i pokoju manu troje hrvatskih političara koji su obilježili i još obilježavaju drugo desetljeće hrvatskog XXI. stoljeća – Zorana Milanovića, Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića – ulovio me na brzinu, računajući na moju ljudsku i znanstvenu – znatiželju.

U Tuđmanovo doba HDZ je stalno padao, a onda se ukazao Sanader:

Jedno političko “leglo”

Naime, ne samo njega i vas, naše čitatelje, nego i mene zanima spomenuta usporedba čvrstoće karaktera i državničkih sposobnosti, pa i mana, dvojice sredovječnih muškaraca i jedne dame kojima su povijesne okolnosti i volja birača dali privilegiju i obvezu da vode i upravljaju našim sudbinama i sudbinom Lijepe Naše u doba hrvatskih i europskih smanjenih očekivanja, velikih iskušenja, raznoraznih tjeskoba i strahova, ali i velikih razvojnih šansi.

Puno je sličnosti u ljudskim, profesionalnim i političkim životopisima naših junaka. Zoran Milanović Zoki je među njima najstariji, ima 52 godine (rođen je 1966., u godini kad je pao Aleksandar Ranković i započela takozvana privredna reforma); Kolinda Grabar-Kitarović Koli ima 50 godina (rođena je u doba studentskih „revolucija“ djece cvijeća – 1968.), a Andrej Plenković Plenki ima 48 godina; rođen je 1970. kad se činilo da bi Hrvatsko proljeće moglo donijeti tračak hrvatske državne samostalnosti i ljudske slobode.

Nije samo dob ono što povezuje Zokija, Koli i Plenkija. Oni dolaze iz istog, zrinjevačkoga, političkog inkubatora, da ne kažem „legla“, koji je iznjedrio i na „smetlište“ političke povijesti odavno ispratio najvišeg i najstarijeg, ali, treba biti pošten, i najsposobnijeg od njih: dr. Ivu Sanadera.

Njihova je startna karijerna – profesionalna i politička – pozicija bila manje-više ista: uspješne, meteorske karijere započeli su na zagrebačkom Zrinjevcu na kojem se nalazi Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, zatim su se otisnuli u bespuća hrvatske, europske pa i globalne političke zbilje, u diplomaciju, iz koje su se pobjednički vratili na čelo stranaka, SDP-a i HDZ-a, a Grabar-Kitarović na čelo države.

Istom se jatu u jednom trenutku priključio i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, ali on ne zadovoljava sve uvjete (nije bio u diplomaciji i ne govori dva-tri tuđinska jezika koje govore i pišu Ivo, Zoki, Koli i Plenki) da bismo ga smatrali organskim dijelom „sijamskih“ trojčeka koji su političke uspone i bitke počeli od MVEP-u.

Čitateljima koji vole povijesne reminiscencije kazat ću da priča o njihovu usponu ima dodirne točke s istinitom, a gotovo nevjerojatnom, pričom koju je američki pisac austrijskog i židovskog podrijetla Frederic Morton (5. listopada 1924. – 20. travnja 2015.) ispričao u svojoj knjizi „Grmljavina u suton: Beč 1913./1914.“ (Thunder at Twilight: Vienna 1913/1914).

Istražujući različite izvore, posebice biografije ključnih protagonista svoje pripovijesti, Morton je otkrio da su u siječnju 1913. u Beču, na udaljenosti od nekoliko kilometara, istodobno živjeli kasniji gospodari Drugog svjetskog rata: Adolf Hitler (nakon što ga nisu primili na tamošnju umjetničku akademiju), Josif Visarionovič Staljin (došao je u jednomjesečni posjet kamaradu Trockom), Lav Davidovič Trocki (pisao je novinske članke za ruske novine o Balkanskom ratu) i Josip Broz Tito (radio je kao metalski radnik).

Račan je SDP doveo na vlast, no njegov rezultat nije bio ni blizu Milanovićevom:

Štoviše, kako su Hitler i Trocki bili stalni gosti kultne bečke Kavane Central (Das Café Central), gdje je posljednji stalno igrao šah, maštajući o proleterskoj revoluciji u carskoj Rusiji, postoji vjerojatnost da su istodobno, jednom ili više puta, u kavani bili Hitler, Trocki, Staljin i Broz, ali i – Sigmund Freud. Veliko je pitanje koje Morton prepušta mašti čitatelja: Je li u Kavani Central bio i Nečastivi i kako bi povijest XX. stoljeća izgledala da su se budući satrapi za pomoć obratili Sigmundu Freudu ili da je Adolf primljen na umjetničku akademiju?

Junaci ove priče nisu ni blizu spomenutim povijesnim ličnostima, ali je neosporno da su današnji „gospodari“ Lijepe Naše mjesece i godine proveli na drugom katu MVEP-a, a često su znali pojedinačno ili „čoporativno“ svratiti na kavu ili sok u odavno bankrotiranu kavanu Lenuci.

Kako je dobro poznata činjenica da ne postoji specijalizirana škola za državnike, brojni teoretičari države i državne uprave smatraju da su ključne vrline koje državnika razlikuju od političara: karakter i svijest o državništvu. Ako pojedinac ima te dvije temeljne vrline, sve je ostalo moguće naučiti, izvježbati, unajmiti ili kupiti.

Jedan od prvih teoretičara koji je u SAD-u ponudio tipologiju predsjedničkih karaktera, na temelju koje je godinama uspješno prognozirao uspješnost američkih predsjednika, a bio je i njihov savjetnik, bio je dr. James Barber (njegova knjiga “Predsjednički karakter” objavljena je 1960.). On je američke predsjednike ocjenjivao na temelju osobne prosudbe o tome imaju li aktivni ili pasivni te pozitivni ili negativni predsjednički karakter.

Iskustvo savjetnika UN-a

U skladu s tom klasifikacijom sve je američke predsjednike podijelio u četiri skupine:

Prilagodljivi predsjednici: samouvjereni i fleksibilni predsjednici koji stvaraju prilike za akciju, uživaju u prakticiranju vlasti/moći, sebe ne uzimaju sasvim ozbiljno, optimistični su, stavljaju naglasak na racionalno vladanje situacijom, a državničku moć koriste tako da za državu i narod ostvaruju korisne rezultate (u unutrašnjoj i vanjskoj politici).

Popustljivi predsjednici: oni samo žele da budu voljeni i popularni, umjetno su optimistični, lako ih je prevariti, nisko mišljenje o sebi samima prikrivaju laskama i slatkorječivošću, reagiraju na događaje, nemaju državničku viziju, strategiju i inicijativu.

Kompulzivni predsjednici: političku moć koriste za samopromociju, troše veliku energiju bez vidljiva učinka, zaokupljeni su stalnim razmišljanjem o tome griješe li ili ne, imaju nisku razinu samosvijesti, rigidni su i pesimistični, agresivni i nesigurni.

Povučeni/introvertni predsjednici: ne koriste moć kojom raspolažu, posao otaljavaju zbog osjećaja dužnosti, a ne zbog istinske državničke strasti, niska im je razina samopouzdanja, a to prikrivaju dodvoravanjem moćnijima od sebe samih, izbjegavaju sukobe i neizvjesnosti, inzistiraju na striktnom poštovanju glupih administrativnih procedura i drvenih birokratskih načela, imaju zapravo averziju prema politici i ponašaju se kao da su prisiljeni baviti se državničkim poslovima.

Mojoj mudroj čitateljici ili čitatelju prepuštam punu slobodu razmišljanja o tome u koji se tip predsjedničkog/državničkog karaktera mogu svrstati dosadašnji hrvatski predsjednici i predsjednica Republike (Tuđman, Mesić, Josipović i Grabar-Kitarović), ali i predsjednici Vlade (Mesić, Manolić, Šarinić, Gregurić, Valentić, Mateša, Račan, Sanader, Kosor, Orešković i Plenković). Meni ostaje obveza objasniti ocjene čvrstoće karaktera i vodstvenih i državničkih vrlina Zorana Milanovića, Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović koje objavljujemo u tablicama uz tekst.

Prije svega, želim napomenuti da sam „algoritam“ ocjenjivanja osmislio specijalno za Večernji list, kako bi ga, ako se svidi čitateljima, uredništvo moglo i ubuduće koristiti. Karakterne osobine za ocjenu čvrstoće karaktera razradio sam na temelju ključne knjige pokreta pozitivne psihologije: knjige „Čvrstoća karaktera i vrline: Priručnik i klasifikacija“ čiji su autori Christopher Peterson i Martin Seligman.

Od njihove 24 karakterne osobine za procjenu čvrstoće državničkog karaktera u našim prilikama izdvojio sam devet osobina koje smatram najvažnijima. Od mnoštva klasifikacija i sistematizacija vodstvenih državničkih sposobnosti/vrlina izdvojio sam 12 koje sam osobno koristio pri ocjenjivanju vodstvenog potencijala polaznika kolokvija za zdravstvene vođe i upravljače koji sam, radeći kao savjetnik Ujedinjenih naroda (Svjetske zdravstvene organizacije), svojedobno organizirao u Egiptu, Pakistanu, Sudanu, Indiji i Kini.

Poticaj za poboljšanje

Kako je pri ocjenjivanju karakteta i državničkih vrlina sasvim konkretnih političara-državnika vrlo važan izbor ocjenjivača, tj. ljudi koji daju ocjene, uz konzultacije s urednicima Večernjeg lista, izabrao sam deset ocjenjivača koji nisu članovi ili simpatizeri neke od političkih stranaka, a imaju iskustvo u ocjenjivanju studenata ili donošenju investicijskih, uredničkih i sličnih odluka.

Svim smo ocjenjivačima zajamčili zaštitu identiteta, a nastojali smo osigurati profesionalnu raznolikost. Tako su se među ocjenjivačima našli poznati i u vlastitoj struci cijenjeni: ekonomisti, pravnici, burzovni eksperti, novinski urednici i novinari koji dugo prate politiku i političare, kao i politolozi i eksperti za državnu upravu i menadžment.

Čitatelja, ali i naše ocjenjivane državne dužnosnike, upućujem na pažljivo čitanje i razmišljanje o ocjenama koje su dobili bivši i sadašnji predsjednik Vlade Zoran Milanović i Andrej Plenković te predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović.

Nekome od njih ili nekom od čitatelja može su učiniti da su pojedinačne i prosječne ocjene čvrstoće karaktera i vodstvenih-državničkih sposobnosti poznatih političara skromne ili čak niske.

Kao organizator sustava ocjenjivanja i izbora ocjenjivača mogu vas uvjeriti da smo izabrali iskusne, ozbiljne i odgovorne ocjenjivače koje smo posebno zamolili da tijekom ocjenjivanja zanemare ili barem u drugi plan potisnu osobne simpatije ili antipatije prema državnicima-političarima koje su ocjenjivali.

Prosjeci ocjena kazuju nam da naši ocjenjivači Milanovića, Plenkovića i Kolindu Grabar-Kitarović smatraju dobrim državnicima; ne i vrlo dobrim ili odličnim.

Najnižu ocjenu čvrstoće karaktera dobio je Zoran Milanović (2,8), nešto višu predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović (3,3), a najvišu Andrej Plenković – na granici vrlo dobre ocjene: 3,6.

Kad su u pitanju ocjene vodstvenih i državničkih vrlina, najslabije je prošla predsjednica s ocjenom 2,7, slijedi Zoran Milanović s 2,9 i Andrej Plenković s 3,0. Zanimljivo je da je najvišu prosječnu ocjenu (4,4) dobio Milanović za samopouzdanje, a i pri ocjenjivanju državničkih vrlina dobio je najvišu ocjenu za karizmatičnost (3,9).

Ako bismo tražili neku zajedničku Ahilovu petu naših državnika, ona se odnosi na (ne)sposobnost izbora pravih suradnika: svi su dobili jedva prolazne ocjene: Grabar-Kitarović 2,0, Milanović 2,1 i Plenković 2,5.

Zaključit ću ovako. Suvremena istraživanja pokazuju da ljudski karakter nije rođenjem zadan i nepromjenjiv, već se može radom značajno promijeniti i oplemeniti. Može se, nažalost, mijenjati i nagore.

Slično se može kazati i za svijest o državništvu te za državničke sposobnosti, vrline, ali i mane.

Prvo ocjenjivanje karakterne čvrstoće i državničkih sposobnosti Zorana Milanovića, Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića osiguralo im je prolazne ocjene koje bi im trebale biti poticaj za poboljšavanje njih samih i prevažnog posla koji obavljaju.

Za Milanovića to možda više i nije bitno jer se odnedavno bavi drugim poslom, ali za predsjednicu Republike, predsjednika Vlade i sve nas to je itekako važno.