Sestre Draženka i Šima Čuljak, iz malog mjesta Bogodol nedaleko od Mostara, 13. siječanj 1985. smatraju svojim drugim rođendanom. Nakon što su čitav tjedan provele na dnu duboke, snijegom zatrpane jame, bez hrane i vode, upravo su ih tog dana pronašli i spasili lovci. No, njihova grčevita borba za život nastavila se i nakon tog dana - tada 17-godišnja Draženka i njena godinu dana starija sestra Šima morale su naučiti živjeti bez nogu koje su im, zbog teških ozeblina, morale biti amputirane.
Drama mostarskih srednjoškolki počela je u nedjelju 6. siječnja kada su se oko 15 sati iz svog obiteljskog doma u selu Bogodol pješice uputile preko snijegom zametene Čabulje. Krenule su u tadašnju Lišticu, danas Široki Brijeg, odakle su namjeravale autobusom otputovati majci u Mostar. Tamo su, kako bi zaradile nešto novca, trebale očistiti stubište jednog nebodera. No, tog je dana mostarski kraj pogodilo nezapamćeno, snježno nevrijeme. Mećava se pojačavala, spuštao se mrak, pa su djevojke u snježnom bespuću ubrzo izgubile orijentaciju. Pješačile su nasumce, uzaludno tražeći put i samo jedan krivi korak bio je tada dovoljan za tragediju. Bio je to korak u prazninu, u bijeli pakao.
Padale su udarajući u led. Strah i očaj, zujanje u ušima, panika... Greble su noktima pokušavajući se zaustaviti, no ubrzo su počele ponovo padati, sve dublje i dublje. Zaustavile su se tek na dnu deset metara dubokog kamenog korita, koje mještani zovu Točilo. U tom su snijegom zametenom ledenom kavezu, u kanjonu presahle rječice Ladine, 18-godišnja Šima i njena godinu dana mlađa sestra Draženka provele sedam neprospavanih dana i noći. Hrabrile su se međusobno, pokušavale jedna drugoj zagrijati potpuno promrzle ruke i noge, čak su smogle snage da povremeno i zapjevaju, sve samo kako bi ostale budne. Da su zaspale samo na tren, bijela bi ih smrt pobijedila.
Obuzimao ih je strah i nemir. Tresla ih je groznica, listovima svojih đačkih knjiga pokušale su obložiti tijela, ali ni to nije pomagalo. No, iako iznemogle, gladne i potpuno ukočene od studeni koja im se uvukla u kosti, Draženka i Šima ni u jednom trenutku nisu izgubile nadu. Uporno su dozivale pomoć, no uzalud. Nikoga nije bilo u blizini, nitko ih nije mogao čuti, nitko ih čak nije niti tražio, jer njihov je otac mislio da su već odavno stigle u Mostar, dok je majka vjerovala da, zbog snježne mećave, nisu niti krenule na put te da su ostale s ocem, u obiteljskoj kući.
Tek 9. siječnja, mještanima zaseoka Radešice, nedaleko od Širokog Brijega, učinilo da čuju tihe ženske glasove. Bolne povike čule su čobanice, no kako je u to vrijeme bilo aktualno ukazanje u Međugorju, uplašene čobanice nikome nisu rekle da su čule neobična dozivanja. Niti slutile nisu da su to očajni vapaji za pomoć dvaju mladih djevojaka
Agonija sestara Čuljak nastavila se sve do nedjelje, 13. siječnja, kada su, prolazeći tim područjem, lovci Drago, Rade i Krešo Čavar začuli slabašan ženski glas. „Ovdje smo, pomozite, upomoć“, čulo se niotkud, kao da dopire iz same utrobe zemlje. Zbunjeni lovci pogledom su tražili, ali nikoga nisu vidjeli. Kada se počeo spuštati mrak i njih je, kako bilježi naša arhiva, uhvatila nelagoda te su krenuli do prvih kuća. Ugrijali su se uz ognjište, popili pokoju rakiju i tek nakon toga otvorili dušu. Priznali su da su čuli ženski glas, a nakon što su njihovu priču potvrdile i čobanice, krenuli su prema mjestu odakle se čulo zapomaganje. Kada su stigli do snijegom zametene spilje, dočekao ih je stravičan prizor - dva promrzla, posve crna i gotovo beživotna ženska tijela. Potpuno iznemogla Šima sjedila je na dnu duboke jame dozivajući pomoć, a njena sestra Draženka ležala je na snijegu, u gotovo besvjesnom stanju. Odmah su spustili konopce uz pomoć kojih su izvukli nesretne sestre koje su odmah prebačene u Dom zdravlja u Širokom Brijegu, odakle su ubrzo otpremljene u bolnicu u Mostaru.
Zdravstveno stanje mladih djevojaka bilo je krajnje ozbiljno. Izuzetno teške ozebline na potkoljenicama, posljedica sedmodnevnog smrzavanja, zahtijevale su dugotrajno liječenje, zbog čega su 15. siječnja avionom prevezene na Vojnomedicinsku akademiju u Beogradu. Prsti na nogama bili su im potpuno crni, a na dijelovima potkoljenica koje su pokrivale čizmice imale su otekline i velika oštećenja tkiva. Liječnici su najprije pokušali s manjim kirurškim rezovima, koji su trebali pomoći da se otekline nogu deblokiraju i povuku, no ti pokušaji nisu dali rezultata. Jedina preostala opcija bila je radikalan zahvat. Kako bi im spasili živote, u ponoć, između subote i nedjelje, 19. na 20. siječnja, liječnici su i Šimi i Draženki amputirali obje potkoljenice.
„Od trenutka dolaska nije, nažalost, bilo dvojbe hoće li se izvršiti amputacija ili ne već koliko će ona biti radikalna – samo prsti, stopalo ili cijele potkoljenice. Svi do jednog bili smo pogođeni. Kao ljudima, najteže nam je bilo kada smo ušli u operacijsku salu, jer smo se za djevojke i emotivno vezali. Njihova hrabrost i pribranost doista imponiraju“, rekao je, nakon operacije za Večernji list tadašnji načelnik VMA, prof. dr. Vladimir Vojvodić, pamti naša arhiva. Od dana kada su pronađene i spašene, sestre Čuljak na liječenju su provele puna 64 dana.
Nakon što su pobijedile bijelu smrt, pred hrabrim je djevojkama bila nova bitka – naučiti živjeti s amputiranim potkoljenicama, ustati i ponovo prohodati, iako više nikada nisu mogle doslovno stati na svoje noge. Iako je njihova mladenačka bezbrižnost bila prekinuta, a nesreća koju su doživjele i preživjele, ostavila je na njihovim tijelima trajne posljedice, nesalomljivi duh sestara Čuljak ostao je vedar. Nakon samo četiri mjeseca Šima i Draženka ponovo su na licima imale onaj isti, mladenački osmijeh. Unatoč svemu što ih je snašlo ponovo su, baš kao i prije tragedije, bile vedre i vesele djevojke, obuzete istim strepnjama i nadama te planovima, napisali su tada Večernjakovi novinari koji su, četiri mjeseca nakon tragedije, razgovarali s djevojkama koje su pomakle granice mogućeg.
Šima im je tada skromno priznala kako je već pokušala hodati s protezama, no, kao i svaki početak i taj je bio težak te u prvim koracima nije bila previše spretna. Draženka je pak, zbog teško oštećenih koljena, na te prve korake još morala pričekati. Vjetar u leđa bila su im tada mnogobrojna pisma potpore i želje za brz oporavak, a uplate pomoći stizale su im iz svih krajeva bivše države. Sestre zvane hrabrost i iz te su, teške životne bitke, izašle kao pobjednice – ponovo su ustale, prohodale i nastavile živjeti punim plućima.
Nakon što se udala, Šima se, krajem osamdesetih, odselila u Kanadu, a 1993. godine za sestrom je, sa svojim sinom, otišla i Draženka. Granice za nju nisu postojale, postala je prvakinja Kanade u kajaku, a medalje je osvajala i u skijanju. „Život je ono što sam napraviš, ne ono što ti se dogodi. Neizmjerno sam zahvalna što su lovci bili tu, čuli nas, spasili i što smo dobile priliku živjeti ovaj život i što se on nije prekinuo s tih 16 godina“, rekla je tada Draženka, koja se aktivno bavila sportom, redovito odlazila u teretanu, i to na treninge crossfita, rekreativno se bavila nordijskim skijanjem, profesionalno trenirala veslanje te je 2013. na SP-u u Njemačkoj veslala pod zastavom Kanade. Obje sestre voljele su i ronjenje, ples, a Šima je zaljubljenica u vožnju motociklom. O njihovoj životnoj priči i životu s protezama prilog je snimila i kanadska televizija, a s Draženkom i Šimom Čuljak razgovarali su nedavno i novinari HRT-a. Prilog o nevjerojatno hrabrim sestrama emitiran je u emisiji Labirint u studenom prošle godine.
Draženka već 26 godina radi za Hyundai, a Šima je aktivna u humanitarnoj organizaciji koja pomaže invalidima, posebno djeci. Danas, punih 40 godina nakon tragedije koja im je promijenila, ali ne i uništila život, sestre Čuljak poručuju da se iz svake boli može roditi nešto novo, te da nikad ne treba gubiti nadu! „Čovjek nikad ne zna koliko je život vrijedan, sve dok ne prođe kroz nešto tako teško. Svi imamo pravo odlučiti kako ćemo živjeti – možemo tugovati nad prošlim, ili hrabro krenuti naprijed“, poručile su u prilogu HRT-a Draženka i Šima Čuljak.