Sanaderovi miševi odriču se gospodara

Kao što smo dok je bespogovorno vladao bili svjedocima iskazivanja hvale i odanosti Ivi Sanaderu, otkada se politički samoubio, svjedočimo pak kako se svako malo netko od njegovih negdašnjih poslušnika razmeće svojim, prije nezamijećenim, neslaganjem s bivšim premijerom. Počela je osebujna preobrazba. Donedavni su se mali stranački miševi počeli preobražavati u principijelne i lavovski odvažne Sanaderove kritičare. U javnoj težnji za svojom boljom prošlošću nego je mi pamtimo, od bivših malih poslušnika najednom postaju Sanaderovim oponentima. Otkada je kapetan pobjegao, odnosno otkada je postalo sigurno da se neće vratiti, traje njihovo veliko presvlačenje, zamjena starih dresova.

Ima negdje u Dervišu i smrti Meše Selimovića pasus o slugi i gospodaru, o odnosu koji poniznost i nemoć osjećaju spram vlasti i moći. Tihi i odani Sanaderovi poslušnici, sanaderovci, koji su bili sretni da su oko moćna gospodara, nisu se doimali nimalo drukčijima od sluge iz Selimovićeva romana koji čini sve da bi se umilio gospodaru, koji samome sebi kaže: Da me hoće pogledati – umro bih od miline. Zar istu čeznutljivu žudnju nisu pokazivala i sva ona nasmiješena i razdragana lica koja bi se viđala u Sanaderovoj pozadini? Veliki bi šef uvijek bio u prvom, krupnom planu, a oni sretni u pozadini, vazda pripravni da im što epohalno i genijalno što će gospodar reći ne promakne. Svi iz te žive kulise ostavljali su dojam da im je drago što su tu, dojam sretnih što su u gospodarevoj blizini. Danas pak žele uvjeriti da su se samo pretvarali.

Kao što su se donedavno umiljavali oko Sanadera, danas se vjerojatno isti ti šmajhlaju oko Jadranke Kosor. Znati se ulizati dugo je već postulatom naše politike; pa i preduvjetom opstanka u njoj. Naravno da ima i drugih, časnijih preduvjeta te da u politici ima i principijelnih i karakternih ljudi. Ali, čini se da ih je sve manje. Zato temeljni problem Hrvatske zapravo i nije gospodarske i političke, nego etičke naravi. Kada je umro prvi hrvatski predsjednik, prvi su ga se odrekli oni koji su se nekoć pred njim malne pretvarali u tepih. Bilo je degutantno gledati i slušati kako se ulizice dr. Tuđmana, koji su godinama oko njega slinili, sretni ako bi ih umilostivio riječju ili pogledom, iz slinavaca pretvaraju u “slobodne mislioce”.

Nakon toga viđenog ljudskog jada i mizerije, valjda se jedino moglo gorko zapitati: Pa s kim je taj čovjek stvarao državu?!

Od Ive Sanadera njegovi su poltroni stvarali veličinu. Jer, što on bude veći, bit će i oni veći. Kao što su ga svojedobno veličali, danas ga se odriču, s još većom revnošću – ruše. Pa i oni koje je on izmislio, koji su se doimali kao njegovi trbuhozborci. Kako je sve više revnih u odricanju od bivšeg gospodara, uskoro bi se mogao stvoriti i zbor tih bivših trbuhozboraca. Sanader, sudeći prema tome kako je budalasto otišao s vlasti, a onda se još budalastije na nju kanio vratiti, baš i nije puno shvatio ni o ljudskoj prirodi, ni o prirodi vlasti, a ni o prirodi politike.