Šampanjac, plotuni i rock da nova država živi vječno!

Iako je Island još u prosincu 1991. priznao neovisnost Hrvatske, kao dan međunarodnog priznanja RH slavi se 15. siječnja 1992. jer je toga nadnevka Hrvatsku i Sloveniju, nakon Vatikana, priznala većina europskih zemalja i zemlje EU.

Kao pobjednički gol
Hrvatska je ispaljivala čepove šampanjca, a bilo je i dosta braniteljskih “svečanih plotuna”. Karlovcem se od čahura jedva hodalo. Unatoč sarajevskom primirju, još je “grmjelo”. Ivan Tanta, danas profesor novinarstva na Hrvatskim studijima, tada novinar Večernjakova Teleksta, bio je borac 102. novozagrebačke brigade na Kupi.

– Vraćao sam se sa zapovjednikom Vrančićem u Zagreb. Pobunjeni Srbi toga se dana nisu ubacivali u naše razgovore preko motorola, kao što su imali običaj. Prva priznanja su se čekala kao pobjednički gol koji izaziva euforiju. U Večernjaku se radila naslovnica “Živjela vječno”. Šampanjci su bili “grafički alat” – kazao je Tanta.

– Zagrebom je odjekivala pucnjava iz sveg oružja. Neki su prognanici to teško podnosili, ranjeni od svega što su prošli. Nazvala me teta desetogodišnje Gordane, prognanice iz Vukovara s kojom sam radila priču o vukovarskim podrumskim danima. Živjele su tada u Domagojevoj. Zamolila me da pokušam djevojčicu smiriti. Čim bi grunulo, potrbuške bi se bacala na pod pokraj kreveta – sjeća se Mirjana Prišćan, urednica naše Gradske.

Naš je novinar bio i Pjer Šimunović, danas glavni u MVP-u u vezi s primanjem u NATO: – Radio sam intervju sa Zvonimirom Šeparovićem, ministrom vanjskih poslova. Činjenica da Hrvati imaju diplomaciju, u kojoj su u vrijeme Jugoslavije malo sudjelovali, dodatno je ispunjavala ponosom. Danas je RH članica Vijeća sigurnosti, a dva je mjeseca dijeli od ulaska u članstvo NATO-a. To je nevjerojatna transformacija u 17 godina!

Leptirka M. Stubljara
Gledatelji su na HTV-u brojili tko nas je priznao. S druge strane kamera bio je Mladen Stubljar. – Te sam večeri bio na redu za uređivanje Dnevnika. Čuo sam da smo priznati, oko 14 ili 15 sati. Napisao sam minutu i dvadeset sekundi uvodnog slavljeničkog teksta, oko vrata stavio leptir-kravatu i, pročitavši taj tekst, koji i danas čuvam, počeo Dnevnik – prisjeća se Stubljar. Četverosatnu specijalku “Priznanje Hrvatske” radili su Božo Sušec i Branimir Bilić.

– Stvarana u ratnim uvjetima, emisija je imala najviše izravnih uključivanja iz cijelog svijeta u povijesti naše televizije. Kolega Kolak iz Bonna počeo je govoriti i nije prestajao. Zbog smetnji na vezama on me nije mogao čuti pa smo ga jednostavno isključili. Kako smo na drugom monitoru ostavili Kolaka, vidjeli smo da je on, dok smo radili nekoliko novih javljanja, bez prekida govorio 15-minuta ne shvaćajući da je isključen – kaže Sušec. Priznanje su proslavili i beogradski Hrvati. Jasno, nisu na Terazijama otvarali šampanjac.