Članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora, potpisanog u Washingtonu 4. travnja 1949., predstavlja pravni i politički temelj kolektivne obrane NATO saveza. Njegova suština je jednostavna, ali dalekosežna: oružani napad na jednu ili više članica u Europi ili Sjevernoj Americi smatrat će se napadom na sve njih. U slučaju takvog napada, svaka članica Saveza obvezuje se pomoći napadnutoj strani poduzimanjem radnji koje smatra nužnima, uključujući i uporabu oružane sile, kako bi se ponovno uspostavila i održala sigurnost sjevernoatlantskog područja. Ova obveza proizlazi iz prava na individualnu i kolektivnu samoobranu, priznatog člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda. U vrijeme nastanka, primarna svrha članka bila je odvratiti potencijalnu agresiju Sovjetskog Saveza na Zapadnu Europu, no njegova je važnost ostala neupitna i nakon završetka Hladnog rata, prilagođavajući se novim sigurnosnim izazovima.
Da bi se članak 5. primijenio, mora se raditi o "oružanom napadu", čiji je opseg definiran člankom 6. Ugovora. Ta definicija obuhvaća napad na teritorij bilo koje države članice u Europi ili Sjevernoj Americi, na teritorij Turske, kao i na otoke pod jurisdikcijom članica u sjevernoatlantskom području sjeverno od Rakove obratnice. Jednako tako, napadom se smatra i djelovanje protiv snaga, plovila ili zrakoplova bilo koje članice dok se nalaze na tim teritorijima ili iznad njih, kao i na području Sredozemnog mora ili sjevernog Atlantika. Ova precizna geografska odrednica znači da napadi na vojne baze ili teritorije izvan definiranog područja, poput Falklandskih otoka ili američkih baza u Pacifiku, ne bi automatski pokrenuli mehanizam članka 5.
Aktivacija članka 5. nije automatska niti trenutačna, već zahtijeva preciznu političku proceduru. Prvi korak je da napadnuta država članica obavijesti Sjevernoatlantsko vijeće, glavno političko tijelo NATO-a, o napadu i zatraži konzultacije. Nakon toga, sve članice moraju se jednoglasno složiti da je napad koji se dogodio doista "oružani napad" u smislu Ugovora. To je ključna politička odluka koja se donosi konsenzusom svih 32 saveznika. Tek nakon postizanja te suglasnosti, članak 5. se smatra aktiviranim. O svim poduzetim mjerama odmah se izvještava Vijeće sigurnosti UN-a, a one prestaju kada Vijeće poduzme korake potrebne za obnovu međunarodnog mira i sigurnosti.
Jednom kada je članak 5. aktiviran, svaka država članica ima obvezu pomoći, no oblik te pomoći nije unaprijed zadan. Tekst ugovora namjerno je fleksibilan i navodi da će svaka članica poduzeti "radnje koje smatra nužnima". To ne podrazumijeva automatsku vojnu intervenciju. Pomoć može biti vojne prirode, ali može uključivati i pružanje logističke podrške, razmjenu obavještajnih podataka, uvođenje sankcija agresoru, slanje vojne opreme ili osiguravanje zračnog prostora. Ova fleksibilnost rezultat je kompromisa postignutog pri stvaranju Ugovora, gdje Sjedinjene Američke Države nisu željele biti automatski uvučene u rat bez odobrenja vlastitog Kongresa. Stoga svaka članica, u skladu sa svojim ustavnim procesima i materijalnim mogućnostima, samostalno odlučuje o konkretnom doprinosu.
U više od 75 godina postojanja Saveza, članak 5. aktiviran je samo jednom. To se dogodilo nakon terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine. Već 12. rujna, manje od 24 sata nakon napada, saveznici su se pozvali na načelo članka 5., pokazujući potpunu solidarnost s SAD-om. Nakon što su američke vlasti predstavile dokaze da su napadi usmjereni iz inozemstva, Sjevernoatlantsko vijeće je 2. listopada i formalno potvrdilo da se radi o događaju koji pokriva članak 5. Kao odgovor, NATO je poduzeo niz konkretnih mjera. Pokrenuta je operacija "Eagle Assist", u sklopu koje su zrakoplovi AWACS iz 13 zemalja članica patrolirali nebom iznad SAD-a. Usporedno je pokrenuta i pomorska operacija "Active Endeavour" na Mediteranu s ciljem odvraćanja i praćenja terorističkih aktivnosti. Time je Savez prvi put u povijesti rasporedio svoje vojne kapacitete u sklopu operacije prema članku 5.
Važno je razlikovati članak 5. od članka 4. Ugovora. Članak 4. predviđa konzultacije među saveznicima kada bilo koja članica smatra da je ugrožena njezina teritorijalna cjelovitost, politička neovisnost ili sigurnost. Za razliku od članka 5., on ne podrazumijeva oružani odgovor, već služi kao mehanizam za političke rasprave i koordinaciju u kriznim situacijama. Članak 4. aktiviran je više puta, primjerice na zahtjev Turske zbog rata u Siriji te na zahtjev Poljske i baltičkih država nakon ruske aneksije Krima 2014. i invazije na Ukrajinu 2022. U modernom dobu, NATO je proširio shvaćanje prijetnji koje bi mogle dovesti do aktivacije članka 5. Od summita u Walesu 2014., Savez je potvrdio da bi teški kibernetički napad mogao biti temelj za pozivanje na kolektivnu obranu. Slično vrijedi i za napade u svemiru ili hibridno ratovanje. NATO namjerno ne definira precizan prag za takve napade, zadržavajući "stratešku dvoznačnost" kao sredstvo odvraćanja potencijalnih protivnika.