Revolucija je neizbježna. Sve je više i više ljudi na ulicama, a toga me i jest strah

Revolucija je neizbježna. Stanje na terenu upalo je u preduboki glib da bi se moglo razriješiti mirno. Ljudi izlaze na ulice. Sve bjesniji. Sve gladniji. Sve očajniji. Nepravda se pandemijski proširila globusom. Policija više ne štiti sigurnost građana, policija štiti sistem od građana. Vojske se naoružavaju i busaju se spremnošću da uzvrate vatru. Kome? Bilo kome. I ljudima na ulici, ako do toga dođe. Samo za revoluciju neće biti krivi ljudi na ulicama, nego oni koji su ih doveli u situaciju bez stvarnog izbora osim da stanu pred pendreke i cijevi. Politički lideri, lažni i potkapacitirani, menadžeri s masnim plaćama i potpunim izostankom znanja i suosjećanja, kapitalisti bezrezervno gladni profita čak i kad se posluje preko kostiju, a plaća krvlju. Odgovornost za revoluciju nikada ne leži na sirotinji. Da ih nisu gurnuli u to stanje nikada i ne bi imali razloga buniti se. Tragedija je tim veća što običan čovjek ne traži puno ili nemoguće. Ono što bi ga učinilo sretnim i mirnim u principu je toliko malo da je začuđujuća glupost upravljača kapitalizmom što toga nisu svjesni ili ih jednostavno, što je možda i točnije, uopće nije briga. Otet će i zadnji cent, skinuti vam i zadnje gaće, silom će nametnuti pravilo da se za njih radi besplatno, ali neće odustati od toga da budu još bogatiji, da se gomila moć uzapćena u trezorima okrvavljenog bogatstva. Pola svijeta je ionako odavno u ropskom položaju. Druga polovica upravo juri u taj status. Zato je revolucija neminovna; većina se dovodi u stanje u kojem nema što izgubiti. No, koliko god revolucionarna neminovnost bila evidentna, to ne znači da će se i dogoditi.