Referendum: Bit će ako se mijenja Ustav ili sklapa novi ugovor

Premijer Zoran Milanović jučer je u Bruxellesu, gdje je kao promatrač sudjelovao na dvodnevnom summitu EU na kojem se raspravljalo o bankarskoj uniji, nastavio govoriti o potrebi da se u Hrvatskoj ponovo na referendumu odlučuje o promjenama koje se događaju unutar EU, ali nije znao precizirati ni kada bi taj referendum mogao biti ni o kojem pitanju.

– Vidim da ima nejasnoća. Kad sam govorio o mogućim referendumima neki su to shvatili kao novi referendum o ulasku u EU, ali nadam se da vi niste. Tek ćemo vidjeti što će institucije EU iznijeti kao prijedlog fiskalnog povezivanja. To je i bankarska unija, to su ogromne stvari koje nemaju svoj temelj u postojećim pravnim okvirima. I zato ćemo možda morati sutra izaći na referendum o nekoj od tih stvari, kao što su na referendum izlazili Francuzi, Nizozemci i većina nacija u Europi. To su važni referendumi, smatram da bismo na njih naprosto trebali izaći jednog dana – objasnio je jučer Milanović nakon završetka sastanka Europskog vijeća. Ali na pitanje smatra li da je potrebno održavanje takvog hipotetičnog referenduma u skorijoj budućnosti, odgovorio je da ne. – Samo, pitanje je što je skorija budućnost. To može biti za dvije godine možda – dodao je. Da referenduma o članstvu u EU više ne može biti kaže i profesor Siniša Rodin, pročelnik Katedre za europsko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu.

– Nikakvog referenduma o članstvu u EU ne može biti. To smo obavili. Ako bi došlo do promjene Osnivačkih ugovora prije našeg članstva u EU - što nije moguće jer to traje - onda bismo i mi morali ratificirati te promjene. Ako ih ne bismo ratificirali, to bi značilo istupanje iz EU – kaže Rodin te dodaje: – Nakon članstva možemo samo na referendum po članu 87. Ustava, ali ne moramo – zaključio je.

Suprotno Milanovićevoj prijašnjoj izjavi da će se na Europskom vijeću raspravljati o promjenama unutar EU koje će možda rezultirati promjenom Europskog ugovora pa onda i zahtijevati raspisivanje novog EU referenduma u Hrvatskoj, bankarska unija o kojoj se raspravljalo nije obavezna za zemlje koje nisu u eurozoni. Bankarska unija zapravo znači da sve banke u eurozoni prelaze pod nadzor jedinstvenog regulatornog tijela, a Europska komisija predlaže da to bude Europska središnja banka (ECB. Zemlje članice EU koje nisu članice eurozone nisu obvezne sudjelovati u tome, već se bankarskoj uniji mogu priključiti na dobrovoljnoj osnovi. Tako i Hrvatska, jednom kad postane punopravna članica, može dobrovoljno odlučiti želi li da njezine banke prijeđu iz nadzora HNB-a pod nadzor ECB-a. Ali dobrovoljno je ključna riječ, tako da nikakve promjene unutar EU koje vode prema bankarskoj uniji ne nameću hrvatskim građanima nešto drugo od onoga što su znali o EU kad su odlučivali na referendumu. Ako ne žele promjene u EU, nitko ih zbog toga ne izbacuje iz EU. Referendum nije obavezan, ali tko hoće može ga provesti. Kad je govorio o referendumu, Milanović je možda i mislio na izjavu koju je njemačka kancelarka Angela Merkel dala u Bundestagu uoči dolaska na Europsko vijeće u Bruxelles.

Kancelarka je rekla da bi trebalo stvoriti funkciju europskog povjerenika za proračunska pitanja koji bi imao ovlasti da mijenja proračune zemalja EU. Da bi mu dale to pravo, zemlje se moraju odreći većeg dijela suvereniteta, što je potrebno zapisati u novom temeljnom europskom ugovoru, a to stvara obavezu raspisivanja referenduma u nekim zemljama. Promjene Lisabonskog ugovora mora prihvatiti svaka članica, pa i Hrvatska u budućnosti. Ali i u tom scenariju nije sasvim izvjesno da bi takav prijedlog A. Merkel išao u obliku promjene europskog ugovora jer bi ga V. Britanija vjerojatno odbacila, pa bi Merkel možda željela tu promjenu provesti u obliku međudržavnog ugovora, koji potpisuju zemlje koje to žele, a one koje ne žele ne moraju ga potpisati. Tko pristupi, prihvaća da mu se proračun mijenja iz Bruxellesa ili Frankfurta. Tko ne pristupi, ne prihvaća, za njega ostaje sve isto, i dalje je u EU, ali ne dublje povezan, nego kao dosad.