NEODRŽIVOST SUSTAVA

Rastrošne Vlade i skupa država potrošile su 60 milijardi kuna budućih mirovina

05.05.2017.
u 22:30
Kada mirovinski sustav kakvog poznajemo dođe svome kraju, neće biti popularno kao danas s Agrokorom ispitivati tko je znao da je poslovanje neodrživo, a nije učinio ništa da takvu praksu spriječi ili barem na nju upozori. Bit će to suvišno pitanje jer odgovor je jasan. Svi su znali, a nisu činili ništa
Pogledaj originalni članak

Mnoge se krize ne mogu predvidjeti. Tsunamiji, potresi, teroristički napadi, burzovni krahovi. Međutim, postoje i one krize koje su sasvim predvidive jer su stvar ne odveć komplicirane matematike.

Dok se čudimo kako je poslovanje najvećeg domaćeg poduzeća moglo biti toliko neodrživo da su mu u konačnici blokirani računi, svi činimo dio mirovinskog sustava koji je odavno prestao biti održiv.

Kako drugačije nazvati sustav koji će 2017. godine prikupiti 21 milijardu kuna doprinosa, a potrošiti 38 milijardi? 
Bloomberg Sunset Index stavlja Hrvatsku među deset svjetskih zemalja s najvećim rizikom starenja stanovništva, no jasno je kako se ne radi samo o hrvatskom problemu nego i presudnom pitanju za budućnost cijelog razvijenog svijeta. Ipak, postoji nekoliko bitnih razlika koje su rezultat domaće radinosti.

Prije svega, mirovinsko je pitanje u Hrvatskoj marginalna tema, a u primjerice mnogo bogatijim Sjedinjenim Američkim Državama već se niz godina raspravlja o mirovinskoj krizi iako su rashodi američkog mirovinskog sustava tek nedavno postali veći od uplaćenih doprinosa te će akumulirane rezerve biti dostatne za još dvadesetak godina isplata mirovina. Činjenica da jedan zaposlenik u Hrvatskoj zarađuje za mirovinu jednoga umirovljenika, služi samo kao fraza u predizbornoj kampanji, a u Americi je omjer zaposlenih i umirovljenika od oko tri naprema jedan znak za uzbunu.

Neupućeni bi promatrač zaključio kako je situacija obrnuta. 
Čak i kada se spomene problem, postoji sklonost da se propituje nepobitna činjenica o neodrživosti sustava. Tako je početkom 2015. godine tadašnji ministar umirivao situaciju izjavama koje se u suštini svode na to da je mirovinski sustav održiv, ali da imamo problem s radnom snagom, zbog čega ćemo do 2030. godine morati uvesti čak 300 tisuća stranih radnika.

Nevjerojatna je lakoća kojom se daju izjave o uvozu stotina tisuća stranih radnika u zemlju koju domaći radnici u nemalom broju napuštaju – kao da se radi o kakvoj narudžbenici koju netko samo treba potpisati.
Nije najbolje završio ni jedini slučaj kada smo konačno s riječi prešli na djela.

Mirovinska je reforma stvaranjem drugog stupa bila važan korak naprijed, koji bi trebao smanjiti teret mirovina u državnom proračunu. Osigurala je da se izdvajanja radnika investiraju te je predviđeno da ostvare znatan prinos do dobi u kojoj idu u mirovinu. Osim što time dolazi do mirovina većih od onih iz samo prvog stupa, takav sustav je trebao potaknuti ulaganja u domaće kompanije i razvoj tržišta kapitala u Hrvatskoj, što bi u konačnici pridonijelo gospodarskome rastu. Ipak, kao što to u Hrvatskoj često biva, dobre ideje spriječene su brigom za kratkoročni politički probitak.

Umjesto ulaganja u obveznice i dionice domaćih i stranih kompanija, čak tri četvrtine ulaganja mirovinskih fondova ide u hrvatske državne obveznice, odnosno u vrijednosne papire koje investitori kolokvijalno nazivaju smećem.

Šezdeset milijardi kuna namijenjenih isplati budućih mirovina iskorišteno je kako bi se financirale rastrošne hrvatske Vlade i odgodila potreba za racionalizacijom javne potrošnje. To je još jedan primjer one stare kako “treba promijeniti sve kako se ne bi promijenilo ništa“, odnosno reforme koja je načelno provedena, ali sustav suštinski i nije previše promijenila.
Solidarni mirovinski sustav s pravom se doživljava kao civilizacijski iskorak s namjerom da se omogući svakoj osobi da s dostojanstvom proživi smiraj svoga života. Upravo je zato važno očuvati takav sustav nužnim reformama koje bi trebale biti strukturirane u tri pravca.

Prvo, potrebno je povećati ulogu drugoga stupa te destimulirati njegovu orijentaciju na financiranje države. To je važan dio postizanja održivosti mirovinskog sustava jer će čak i ovakav drugi stup idućih desetljeća znatno rasteretiti državni proračun.

Drugo, potrebno je konačno reformirati i sam prvi stup. Dobro bi bilo početi shvaćanjem kako njegovu sudbinu određuje demografija te da je probleme mirovinskoga sustava i strukture stanovništva nedopustivo promatrati odvojeno. Bez poboljšanja demografske slike, mirovinski sustav ima samo dva rješenja: ili smanjivanje mirovina ili stalno povećanje doprinosa koje bi kad-tad ugušilo gospodarstvo te onemogućilo život mladim ljudima. U tom pogledu, ne treba bježati od novih ideja. Primjera radi, jedna je takva začeta u SAD-u, a predlaže vezati razinu doprinosa za mirovinski sustav zaposlenika za njegov broj djece.

Logika je jednostavna i nepobitna. Tko pridonosi boljoj demografskoj perspektivi zemlje, samim time poboljšava buduću sliku mirovinskoga sustava. Stoga i može biti stimuliran nižom razinom doprinosa što više djece ima, slično kao kod odbitaka u sustavu poreza na dohodak. Treće, potrebna je reforma tržišta rada. Ona mora ići u smjeru uklanjanja barijera na tržištu rada koje, između ostaloga, onemogućuju prilagodljivu organizaciju radnoga tjedna, pogotovo mladim roditeljima.

U mnogim razvijenim zemljama, takav sustav kombinacije fleksibilnosti i sigurnosti dobro je prihvaćen od svih društvenih skupina jer olakšava zapošljavanje i smanjuje egzistencijalnu nesigurnost radnika. Hrvatska ima udio radnog aktivnog stanovništva koji je znatno ispod europskog prosjeka, a takvim i drugim mjerama on bi bio povećan, a time i poboljšano stanje mirovinskog sustava.

Međutim, za početak bi dobar korak bio i samo priznanje da ovo društvo ima ozbiljan problem koji se neće sam od sebe riješiti. Jer kada mirovinski sustav kakvog poznajemo dođe svome kraju, neće biti popularno kao danas s Agrokorom ispitivati tko je znao da je poslovanje neodrživo, a nije učinio ništa da takvu praksu spriječi ili barem na nju ukaže. Bit će to suvišno pitanje jer odgovor je jasan. Svi su znali, a nisu činili ništa.     

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

DU
Deleted user
22:47 05.05.2017.

Vrlo je jednostavno od 150 zastupnika u Saboru ima najvise 10 koji Hrvatsku vole, bez obzira na godinu i saziv. U takvim okolnostima gdje mrzitelji vladaju propast je jedino moguca

DI
dinibi
22:40 05.05.2017.

Ma nemoguce..