Prava bitka za Hrvatsku je bitka za mlade, za njihovo djetinjstvo i odrastanje u digitalnom dobu. I svi bismo u tu bitku trebali ući mudro, žurno i složno.

Nekidan na sjednici saborskog Odbora za zdravstvo na temu utjecaja društvenih mreža i pametnih telefon na djecu kazali ste da društvu u kojem svi misle da odgajaju i obrazuju djecu, treba otvoreno reći da djecu više ne odgajaju niti obrazuju ni roditelji, ni crkva, ni škola, već ih odgajaju i obrazuju – algoritmi. Je li to izgubljena bitka ili ima spasa?

Ta bitka sigurno nije izgubljena. Štoviše, smatram da je u doba virtualnog, a sve više i stvarnog, građanskog rata u kojem se ljude namjerno ideološki dijeli i potiče na mržnju nužno osvijestiti da se prava borba za Hrvatsku vodi upravo oko pitanja djetinjstva i odrastanja u digitalnom dobu. Svi koji Hrvatskoj želimo dobro trebali bismo u tu bitku ući mudro, žurno i složno.

Mladi i sami vape, traže pomoć. Čuju li ih odrasli, pogotovo oni na pozicijama koji imaju moć i alate da nešto učine?

Naša istraživanja na izrazito velikim uzorcima djece i mladih ukazuju da su oni sami svjesni negativnih posljedica koje njihovo digitalno ponašanje ima na njihove živote. Sami ukazuju da su im najveći generacijski problemi vrijeme provedeno online i zaokupljenost trivijalnim sadržajima dok su u digitalnom svijetu. To ne kažu ni premijer Plenković, ni predsjednik Milanović, ni njihovi nastavnici, ni roditelji. Oni sami to govore. Politika se većinom bavi drugim problemima. Baca kosti prošlosti da se oko njih glođemo i potiče nas na mržnju. Dok to rade, interesne skupine i veliki tehnološki giganti zarađuju na našoj djeci bez imalo brige što njihov boravak u digitalnom okružju znači za razvoj, društveni život i građanski angažman mladih. Interes je zarada, a poriv je pohlepa. Ogrnuti lažnom idejom da se Hrvatska voli time koliko glasno urličeš pokliče iz prošlosti, političari zanemaruju da se u 2025. vode neke druge i puno složenije borbe.

Svima su puna usta brige o mladima, no svjedočimo da u Saboru svi vuku na svoju stranu, svojataju tu brigu. Ako ih i netko drugi predlaže, odbijaju glasati za skoro iste stvari za koje se zalažu samo kako bi sebi prisvojili tu temu. Oko ove se teme ne sukobljavaju samo oporba i vlast, nego i oporba među sobom. Je li ovo tema zbog koje bi svi trebali po strani staviti svoje poličke, ideološke i ine razlike te se postaviti – ujedinjeno?

Iskreno se nadam i sve radim da tako bude. Ovo su pitanja oko kojih se moramo skupiti i promisliti što je u Hrvatskoj danas biti dijete i mlada osoba. Uključiti mlade osobe u rješenja i napokon shvatiti da ako se uhvatimo na udicu mržnje postajemo samo sitna lovina. Hrvatska ima resurse i mudrost da se suoči s tim problemom, ali prije toga važno je držati političare odgovornima da ne potiču podjele i budu odgovorni u svojim izjavama i ponašanjima. Vrijeme je za zajedničku borbu u kojoj Hrvatska može pobijediti!