Kanadska spisateljica Margaret Atwood godinama je među najvećim kandidatima za Nobelovu nagradu za književnost, i to s punim pravom. Možda će baš ove godine, kada se dodjeljuju čak dva literarna Nobela, jedan pripasti lucidnoj i utjecajnoj autorici koja živi u Torontu, a trenutačno živi dane slave, i to zbog romana “Sluškinjina priča” koji je doživio novu mladost zahvaljujući seriji, ali i društvenim promjenama u svijetu koje je Atwood proročki najavila još krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Profil je u sjajnom prijevodu iskusne Gige Gračan (pohvala i za njezine uobičajeno duhovite i ubojite fusnote) objavio i šekspirijanski roman slavne autorice “Vražji okot” u kojem se Kanađanka pozabavila parafraziranjem Shakespeareove “Oluje”. Riječ je o poznatom projektu Random Housea koji je od poznatih pisaca naručio njihove verzije Shakespeareovih drama (pa se Jo Nesbø, primjerice, prihvatio “Macbetha” stvorivši od njega skandinavski krimić). Shakespeareova “Oluja” drama je o gubitku i ljudskoj reakciji na gubitak, prijevaru i nemoć, reakciji koja vrlo često završava u osvetničkim i destruktivnim vodama.
Glavni lik “Vražjeg okota” sredovječni je kazališni redatelj Felix kojeg licemjerni i neiskreni suradnik Tony uz pomoć kratkovidne politike smjenjuje s mjesta direktora etabliranog i pomalo snobovskog festivala Makeshiweg, i to baš uoči premijere Shakespeareove “Oluje”. Felix svoju “Oluju” priprema nakon teških osobnih tragedija u kojima ostaje i bez supruge i bez kćeri te je psihički iznimno ranjiv, ali onda i opasan te postaje nekontrolirano zlopamtilo jer nije ostao bez cijele obitelji, nego i bez režije koja mu je u teškim životnim trenucima jedina šansa za opstanak i jedina stvarna utjeha.
Razočarani Felix povlači se u samoću kanadske snježne i usamljene provincije pripremajući teren za osvetu. Mijenja ime, skriva sve tragove koji bi ljude mogli podsjetiti na njegov stvarni, umjetnički identitet i pronalazi zamjenski i slabo plaćen posao u zabačenoj kaznionici gdje sa zatvorenicima pokreće kazališnu trupu koja izvodi svjetske klasike u programu njihova civiliziranja i pripremanja za povratak civilnom životu.
Felixovi neprijatelji, prije svega Tony, ali i politički moćnik Sal postaju ministri, snuju o napretku svoje karijere, zaboravljaju na nepravdu koju su učinili Felixu te nehajno dolaze u kaznionicu i to baš na predstavu “Oluje” koju im priprema osvetoljubivi i sadistički raspoloženi Felix uz pomoć slikovite grupice zatvorenika.
Zanimljivo, u toj zatvorskoj “Oluji” Felix je za sebe zadržao ulogu prevarenog starca Prospera, kako bi korespondencija “Vražjeg okota” sa “Olujom” bila još čvršća i zamjetnija. Teren za osvetničku katastrofu je pripremljen, zločesti dečki bivaju kažnjeni, a kraj romana Margaret Atwood završava gotovo u optimističnom stilu jer dobro barem naizgled i barem na trenutak pobjeđuje zlo. No sve je to šekspirijanski bolni i tragični pjesnički privid u kojem se autorica igra i ležernim stihovima, ali i prilično ironično piše o visokoj kazališnoj umjetnosti i egoističnim kazališnim umjetnicima, napose svemoćnim i samozadovoljnim redateljima.
A naš nesretni Felix, bez obzira na uspjeh osvetničke predstave, i dalje ostaje zatvoren u svojim sjećanjima i to prvenstveno na neprežaljenu kćer Mirandu koja stalno živi uz njega (i u njemu), ali u utopističkom obličju lebdećeg duha kojeg drugi ljudi ne primjećuju, iako ga naslućuju, a povremeno čak i čuju. No osveta Felixu ne može vratiti najmilije, pa ni Mirandu, a onda ni spokoj ni smisao života, pa tragični ton ovog poučnog romana ne prestaje njegovim formalnim završetkom.
Istina, pišući svoju verziju “Oluje”, Margaret Atwood omeđena je Shakespeareovim likovima i odnosima između njih što je donekle sputava i ograničava joj literarnu slobodu po kojoj je znamenita i važna. Stoga se i odlučila svoju “Oluju” smjestiti u kazališni milje pretočivši tako Shakespeareove likove u svoj tekst koji se odvija u sadašnjici te podsjeća da civilizacijski nismo daleko odmakli od vremena kada je “Oluja” izvorno nastajala.
Pri svemu tome se Margaret Atwood i dobro zabavlja, a onda zabavlja i čitatelja kojem je podastrla svježe štivo koje ipak ne bih ubrojio u vrhunce njezina književnog rada.