'ŽELE BITI U NAJBOLJEM SVJETLU'

Slikar Vlado Jakelić otkriva kako su mu pozirali predsjednici Sabora

Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
30.07.2017.
u 20:45
Josip Manolić na moju sugestiju da stavi drugu kravatu rekao je: “Pa kako drugu? Koju drugu? Ja nosim jednu sve dok je ne potrošim”
Pogledaj originalni članak

Na prvu su svi koji sjednu na stolac u njegovu ateljeu, onaj koji se nalazi preko puta velikog drvenog štafelaja, pomalo ukočeni.

Ta ipak je u nastajanju njihov portret i svi se žele pokazati u najboljem svijetlu. Zato treba čekati neko vrijeme da se model opusti da bi se kistom mogao uhvatiti pravi izraz lica. Iznimka nisu ni članovi njegove obitelji i prijatelji koji su najčešće imali ulogu modela, a ništa drugačije nije bilo ni s predsjednicima Sabora. Akademski slikar Vlado Jakelić jedan je, naime, od petero umjetnika koji su imali priliku biti službeni portretisti visokih hrvatskih državnika. U njegovu su ateljeu tako bila čak trojica predsjednika Sabora – Vlatko Pavletić, Vladimir Šeks te posljednji Željko Reiner, čiji je portret zadnjih dana jedna od glavnih tema u javnosti prvenstveno zbog cijene.

Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL

– Da to odmah riješimo – portret je stajao točno 40.000 kuna. Ništa nije tajna, to je javna informacija, a cijenu određuje Sabor. To je više-manje ustaljena cifra još otkad se krenulo s izradom takvih portreta, onda je to bilo oko 10.000 njemačkih maraka. Što se mene tiče, ja sam slikao portrete i za manje i za više – govori Vlado Jakelić koji je naslikao i portret drugog hrvatskog predsjednika Vlade Josipa Manolića. Također, napravio je, prema narudžbi Sabora, i repliku portreta bana Ladislava Pejačevića, prema originalu Vlahe Bukovca.

Ako se još u obzir uzme da je Vlatko Pavletić nakon smrti Franje Tuđmana bio privremeni predsjednik Republike Hrvatske, onda se može reći da je Jakelić slikao doslovno sve hrvatske državnike, od bana, preko premijera i predsjednika Sabora do predsjednika države. Po broju državničkih portreta tako je rekorder među slikarima, a za sve se portrete vrlo živo sjeća kako su nastajali.

Dolaze pet-šest puta

– Sve je počelo s Vlatkom Pavletićem. Prvi smo put stupili u kontakt 1974. kada mi je poslao pismo nakon što je vidio moje slike na jednoj izložbi. Htio je kupiti dva moja djela, no nažalost već su bila prodana. I eto, više od 20 godina kasnije, 1998. kada je trebao birati tko će napraviti njegov portret u Saboru, s obzirom na to da svaki državnik to sam bira, sjetio se mene – prisjeća se Jakelić koji je odmah po primitku poziva prihvatio ponudu. Zanimljiva je slučajnost, kaže, kako je ista slika koju je Pavletić onda davno htio kupiti jedna od onih kojima se Jakelić proslavio u slikarskom svijetu i koja je završila u Hrvatskom likovnom leksikonu.

– Glasovita slika koje me do danas obilježila prikazuje baš kolportera Večernjeg lista koji prodaje novine na Glavnom kolodvoru. Od onda je Večernjak postao česti motiv na mojim slikama, praktički moj zaštitni znak kada slikam Zagreb – govori Jakelić te dodaje kako je prvi susret s državničkim portretima ipak bilo nešto sasvim novo u njegovu dotadašnjem stvaralaštvu zbog čega je dobio jednu novu perspektivu u slikanju. Ipak, kako ne bi svi portreti baš bili isti i kako bi njegovi radovi po nečemu bili specifični, odlučio se na portretima ne samo prikazati osobu, nego kroz detalje na slici ispričati i priču o toj osobi.

– Pitao sam Pavletića, dok je sjedio za stolom i pripremao se za poziranje, ima li neki predmet koji bi ga predstavljao, koji ima za njega neku važnosti i koji simbolizira njegovo djelovanje. Praktički bez razmišljanja posegnuo je u ladicu za nalivperom te objasnio kako je upravo njime stvarao svoja najbolja književna djela. Zato se ono ističe na slici, a ima tu još nekoliko zanimljivih detalja poput njegove pločice s titulom akademika – govori Jakelić te objašnjava kako se baš to svidjelo Vladimiru Šeksu pa ga je i on kontaktirao nakon završetka mandata te komentirao kako mu se sviđa slikarov “osebujan stil”.

– Pa naravno da želim Ustav kada sam ga ja pisao! – kao iz topa odgovorio mu je Šeks kada ga je Jakelić pitao s čime bi se on volio portretirati. Iako je slikarova prvotna ideja bila da Šeks sjedi za stolom te promišlja o Ustavu, on je pak htio da stoji uz stijeg te da drži knjigu u ruci.

– Stvaranje portreta je uvijek kompromis te treba uvažiti želju osobe koja je na slici, tako sam i ja prihvatio njegovu sugestiju – kaže Jakelić koji ipak priznaje da je najzadovoljniji portretom Željka Reinera, od kompozicije do njegovog držanja i stava na slici. Reiner ga je također kontaktirao jer ga je oduševio Pavletićev portret što je, smatra Jakelić, potaknulo odličnu suradnju, najbolju do sada. Iako je čuo da postoje kritike i oko cijene i oko same slike, nije na njih uopće želio obraćati pozornost jer on sam smatra da je slika izvrsna, a cijena realna. Reiner na portretu sjedi na stolici ispred police s knjigama koja priča njegovu životnu priču. Na polici su se tako našle knjige “Kultura Hrvata kroz 1000 godina”, “Stari Zagreb” i “Ljetopis hrvatske akademije”... Na tri knjige stoji naslov “Hrvatski državni sabor” s obzirom na to da je Reiner kada je došao na poziciju predsjednika Sabora inicirao da se upravo tako preimenuje, a tu je i jedan broj časopisa Republika u kojem je Ante Stamać afirmativno pisao o Reineru. Na polici se našla i jedna zbirka poezije koju je on sam napisao, a s obzirom na to da je proglašen i vitezom Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog, na jednoj se knjizi može vidjeti i njihov znak, no ipak je najupečatljivija knjiga na kojoj je slika Franje Tuđmana kako ljubi zastavu na kninskoj tvrđavi.

– Reiner je inzistirao da Tuđman bude najupečatljiviji zato što je on njegov politički uzor, a ja sam izabrao sliku za koju sam smatrao da je najprigodnija jer taj trenutak smatram jednima od najznačajnijih u cijeloj hrvatskoj povijesti – objašnjava Vlado Jakelić koji je portret stvarao više od mjesec dana. Iako se većina slike stvara prema fotografiji, svi modeli morali su mu dolaziti i u atelje, pa i po pet do šest puta.

– Svi su bili mirni i službeni, ali onda su se nakon nekog vremena opustili, što je i cilj. Ja uvijek kažem da treba čekati neko vrijeme da osoba pokaže svoj pravi, prirodni izraz lica i onda će slika biti puno bolja i prirodnija – kaže Jakelić te se prisjeća kako je Reiner kao pravi medicinar uočio svaki detalj na slici, a imao je i nekoliko sugestija.

– Ono što je na državničkim portretima najvažnije jest da budu izrazito vjeran prikaz modela. Kada se slikaju privatni ili umjetnički portreti, tu smije biti nekih odstupanja, ali ne i kod državničkih – nastavlja Jakelić, a na pitanje ima li “uljepšavanja” samo znakovito kaže kako “portret treba nacrtati u najboljoj namjeri”. Kako kaže, slikar mora znati što da stavi na sliku, a što ne, što treba istaknuti, a što ipak sakriti.

– Najosebujniji je definitivno bio Josip Manolić i s njime je bilo najzanimljivije raditi. Kada sam mu, primjerice, sugerirao da promijeni kravatu jer je pretamna, on mi je svojim specifičnim glasom odgovorio: “Pa kako drugu? Koju drugu? Ja nosim jednu sve dok je ne potrošim” – prisjeća se te dodaje kako je bilo još mnogo anegdota tijekom stvaranja portreta, ali nisu baš sve za novine. Neke stvari moraju, smatra, ostati između modela i slikara. Kaže i kako je iskustvo slikanja državničkih portreta veoma vrijedno za jednog slikara te se nada kako će imati priliku još koji put svoj kist staviti u službu Sabora. Pritom ne skriva da mu je velika želja naslikati bivšeg premijera Zorana Milanovića.

– Ne znam slika li njega već netko, ali smatram da bi to bio izvrstan portret. Meni se jako sviđa njegov stav, držanje, njegove polemičke vještine… Izvrstan je političar prema mojem mišljenju – kaže Jakelić koji dodaje kako slikanje portreta nema nikakve veze s politikom, odnosno s njegovom političkom pripadnošću. On osobno nije član nijedne stranke, a od svih političara koje je slikao nikad ga nitko nije pitao “na čijoj je strani”.

– I naravno, tu je naš prvi predsjednik Franjo Tuđman. Bila bi velika čast napraviti njegovu sliku, tim više zato što mislim da nema nijednog njegova pravog portreta koji bi bio dostojan njegova lika i djela. Vidio sam jednom jednu sliku u Predsjedničkim dvorima, ali je poprilično skromne veličine, mislim da on zaslužuje veći portret. Ima jako dobrih kiparskih prikaza Franje Tuđmana, ali nema nijedan izniman portret – zaključuje Jakelić čiji je portret Željka Reinera već stigao u Sabor, ali još čeka svoje mjesto na zidu. Što se tiče portreta Bože Petrova, on još nije naručen, a Gordan Jandroković svoj će pak naručiti nakon završetka mandata. Osim Jakelića, portrete predsjednika Sabora do sada su slikali još samo umjetnici Jadranka Fatur, Vatroslav Kuliš, Rudolf Labaš i Fadil Vejzović.

– Smatram da u Hrvatskoj nema velik broj mojih kolega koji mogu uopće naslikati takve portrete, tako da se nas nekoliko stalno izmjenjuje – kaže Jakelić i dodaje kako zna da je Josip Leko već naručio svoj portret od novog, mladog slikara, pri čemu će cijena biti nekoliko tisuća kuna veća od portreta koji je on radio.

A osim slikanja hrvatskih državnika, Jakelić je svojim kistom ovjekovječio i brojne druge osobe, uglavnom iz svoje obitelji te bliskog kruga prijatelja, a bilo je tu i nekoliko većih narudžbi. Smatra da je slikanje portreta jedan od najizazovnijih zadataka u slikarstvu za koje treba imati i znanje i talent te baš zato on toliko uživa u portretiranju, i to još odmalena.

– Evo vidite, ovo je moja malena susjeda iz Splita, danas je to već odrasla žena, koju sam naslikao prije nekoliko desetljeća – kaže Jakelić dok nam pokazuje portrete u svom ateljeu. Dodaje i da uvijek bude tako da sam slikar ima najmanje svojih dijela, pa ih tako i on čuva veoma malo, no svejedno se hvali portretom svoje bake koji je, kako kaže, jedan od najboljih koje je naslikao.

– Velika je prednost kada poznaješ osobu koju slikaš i kada ne prikažeš samo njezinu vanjštinu, nego i unutarnju ljepotu. Ja sam često provodio dane sa svojim modelima, kao primjerice s kolporterom Večernjeg lista kod Glavnog kolodvora koji je na mojoj poznatoj slici. Svako sam jutro išao kod njega kako bih popričao s njim i nadahnuo se za slikanje. I mislim da je zato slika toliko dobra – govori Jakelić koji je posebno ponosan i na svoje autoportrete. U ateljeu ih ima nekoliko koji prate njegovo odrastanje, ali i njegov rast kao slikara.

Najprije sam nacrtao brata

– Ovaj mi je prvi, tu sam imao 17 godina i zapravo je jako rijetko da slikar tako mlad napravi tako vjeran prikaz sebe – kaže slikar rođen 1943. godine u Prugovu kraj Splita. Školu primijenjene umjetnosti završio je u Splitu, a potom je 1962. godine upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu.

– U Školu primijenjene umjetnosti išao sam jer sam se ugledao na četiri godine starijeg brata Petra koji je također umjetnik. No osobno primijenjena škola manje me je zanimala, zanimala me umjetnost koja postoji radi umjetnosti te sam baš htio biti slikar koji stvara umjetnička djela – prisjeća se i dodaje kako su umjetničku crtu on i njegova braća naslijedili od oca koji je radio kao klesar te stvarao impresivne ornamente.

– Sjećam se kada sam imao šest i pol godina i najstariji brat poslao nam je svoju sliku iz vojske na kojoj je nosio prekrasnu mornaričku kapu. Toliko mi se svidjela da sam je danima gledao, a onda sam odjednom dobio potrebu da je precrtam olovkom. Nakon toga sam stalno crtao lica, a posebno su me fascinirale oči. To me naučio otac – govori Jakelić i dodaje kako se često kaže da je za uspjeh potrebno 10 posto talenta i 90 posto rada, no on smatra kako je oboje podjednako važno za uspjeh.

Vlado Jakelić je potom 1966. godine diplomirao na Akademiji u klasi profesora Antuna Mezdjića, a već je na trećoj godini fakulteta dobio poziv da se nakon diplome pridruži majstorskoj radionici Krste Hegedušića.

– To je nešto poput specijalizacije na koju su bili pozvani najbolji studenti, ali obično tek na kasnijim godinama, ja sam bio najmlađi – ponosno kaže i ističe kako je kao slikar razvio osobnost upravo u toj majstorskoj radionici. Prisjeća se i kako je surađivao sa starijim i iskusnijim kolegama te učio od njih i koliko mu je to pomoglo u razvoju. Ipak, najviše ga je obilježila samo jedna rečenica koju je čuo od svog profesora Krste Hegedušića. Bilo je to kada su ga njegovi učenici pitali što i kako da slikaju.

– Imate ovdje brojne knjige i časopise o likovnoj umjetnosti iz cijeloga svijeta. Sve dobro pogledajte i proučite kako rade drugi. Onda vi radite potpuno drugačije, slikajte tako kako još nitko nije – rekao im je Hegedušić što je Jakeliću ostalo urezano u sjećanje sve do danas i to je, između ostalog, primijenio u slikanju portreta u Saboru.

A osim što ga je obilježilo slikanje portreta, Vlado Jakelić je u slikarskom svijetu poznat po svojim realističnim slikama svakodnevice.

– Ja poštujem razne vrste i stilove umjetnosti i smatram da je važno imati respekta, ali treba priznati i da se danas za svakakve bedastoće zna reći da su umjetnost. Ja se s time baš ne slažem, ja sam čvrsto vjeran sebi i svom realizmu koji je također imao mijene, ali je definitivno moje uvjerenje – kaže slikar koji je od 1972. do 1974. bio i član likovne grupe Biafra, a za svoj je slikarski i crtački rad dobio brojne nagrade i priznanja. Nekad se, dodaje, od toga moglo i jako dobro živjeti pa, iako on i danas veoma dobro prodaje svoja djela, kaže kako su vremena danas puno teža za slikare nego što su bila.

– Znalo je biti toliko posla da sam morao odbijati narudžbe. Danas je teže, posebno za mlade slikare koji se tek moraju afirmirati – kaže Jakelić koji većinom slika Zagreb i njegovu svakodnevicu. U njegovu se ateljeu tako mogu vidjeti slike Britanskog trga, Dolca, Trešnjevke, Kvatrića… Pretežito pritom odabire socijalne teme pa tako u djelima često prikazuje žene koje prodaju i čiste, djecu kako se igraju na ulici, muškarce koji rade... U tome najviše uživa, a smatra i da ga stvaranje slika socijalne tematike povezuje s njegovim uzorom, poznatim hrvatskim slikarom Josipom Račićem.

Svojim duhovnim učiteljem smatra pak poznatog španjolskog slikara Diega Velázqueza. Tako njegovo najveće remek-djelo “Las Meninas”, odnosno “Male dvorske dame” stoji na samom ulazu u Jakelićev atelje kako bi ga mogao pogledati svaki put kada treba inspiraciju.

Od ostalih glasovitih slikara za koje smatra da su obilježili njegov rad izdvaja pak Édouarda Maneta i Pierrea Bonnarda, a tu su naravno i Vincent van Gogh, Edvard Munch i Pablo Picasso za koje kaže da su neizostavna inspiracija u životu svakog slikara.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 5

Avatar mileudarcina 1
mileudarcina 1
01:22 31.07.2017.

Čisti kičeraj, na granici hlebinske naive, kakvi političari takvi i slikari, jad i čemer, da i ne govorim o drugim branšama kulture, dno dna.

Avatar krumpirsky
krumpirsky
08:27 31.07.2017.

pretjerana cifra ja bi to namrljal za 4000 kuna

Avatar Niškorist
Niškorist
10:56 31.07.2017.

Čiji si zna se ?