Političarima su usta puna otoka, ali jesu li ikada otoci dobili onoliko koliko su dali?

Za ljude koji vole more i život na malim otocima, Rava je savršeno mjesto. Ali ako vas pogodi infarkt na Ravi, možete se pozdraviti sa životom čekajući da dođe hitna pomoć. Posljednji je put liječnik na otoku bio prije deset godina. Lijepo se živi na otoku, beremo masline, ljudi se bave poljoprivredom i ribarstvom, ali djece i mladih nema jer nemaju uvjeta za život, pa nam unuci dolaze samo vikendom i ljeti. I tada bude sve krcato djecom. Nemamo mi ni vodu nego samo kišnicu, a zimi nam dvaput mjesečno nestane struje, pa nam krepavaju hladnjaci i štednjaci, a Elektra dođe tek drugi dan, a ako je ne uspiju uključiti, budemo i nekoliko dana bez struje. Mi smo svi na otoku povezani i ako se nekom nešto desi, cijelo selo skoči da mu pomogne. Kod nas nitko ne zaključava vrata... Tako svoj život opisuje Mladen Varenina (62), stanovnik otoka Rave u zadarskom arhipelagu. Nema u njegovim riječima gnjeva ni čangrizavosti što i u 21. stoljeću otok koji voli i na kojem je odlučio ostati ima samo kišnicu. Samo mirno konstatira sve nedostatke i prednosti života na malim otocima, na kojima ljudi skromno, ali zadovoljno, žive izolirani od kopna i usmjereni jedni na druge te međusobno povezani zato što im život ovisi o tome. Ne može im se, kao u gradovima, dogoditi da ne znaju ili ne mare za nesreću ili smrt susjeda.