Pokošena bolestima, vrućinom i neprestanim okršajima, tada najveća vojna sila Europe s više od pola milijuna vojnika, Napoleonova Grande Armée, bila je teško ranjena, no Napoleon je i dalje vjerovao u njenu nepobjedivost. Smatrao je da će osvajanje svete ruske prijestolnice biti onaj prijelomni trenutak u kojem će se slomiti duh cara Aleksandra I., nakon čega će uslijediti i konačna pobjeda. Na današnji dan, 14. rujna 1812. kada su njegovi vojnici počeli ulaziti u Moskvu, Napoleon je čvrsto vjerovao da će ga u ruskoj prijestolnici dočekati svečana delegacija boljara i visokih dvorskih dostojanstvenika koji će ga moliti za milost prema građanima te će mu na svilenom jastučiću uručiti zlatne ključeve Moskve. No, umjesto pompozne ceremonije predaje grada francuskog je cara dočekala sablasno prazna Moskva u kojoj je vladala zloslutna tišina. Nakon što je gotovo svih 270.000 stanovnika s ruskom vojskom napustilo grad, prijestolnica je ličila na golemu grobnicu te su Napoleon i njegovi generali nakon trijumfalnog ulaska u grad doživjeli veliko razočarenje, a pobjeda koja je trebala biti vrhunac njihova osvajačkog pohoda izgubila je sjaj.
Taktika “spaljena zemlja” spržila je Napoleonove planove
Ubrzo nakon što su se prvi francuski odredi rasporedili po ruskoj prijestolnici diljem grada počeli su izbijati sporadični požari koji su se, nošeni snažnim vjetrom, razbuktavali i širili munjevitom brzinom. Cilj nemilosrdne ruske taktike "spaljena zemlja", iza čijih je kulisa najvjerojatnije stajao guverner Fjodor Rostopčin, bio je ostaviti francuske osvajače bez svega što im je bilo prijeko potrebno za preživljavanje – bez hrane, vode, zaliha i skloništa. Golema vatrena oluja nesmiljeno je gutala sve pred sobom.
"Kakav užas! I sami su to učinili! Toliko palača! Kakva nevjerojatna odluka! Kakvi su to ljudi! To su istinski barbari!", uzvikivao je bijesno Napoleon, promatrajući s prozora Kremlja apokaliptičan prizor Moskve u plamenu. Kada se podivljali plamen približio i zidinama carske palače, Napoleon se našao pred zidom te je bio primoran donijeti dramatičnu odluku o hitnom napuštanju Kremlja. Car i njegovi najbliži suradnici satima su se probijali kroz ulice Moskve, čije su veličanstvene avenije postale plameni koridori smrti. Vatrena oluja ubrzo je progutala i samo srce ruske prijestolnice - gotovo tri četvrtine Moskve bilo je uništeno. Izgorjelo je preko 6.400 od 9.100 kuća te 122 od 329 crkava.U
razrušenoj Moskvi Napoleon je ostao nešto više od mjesec dana. Iako je bilo jasno da se njegove nade neće obistiniti i dalje je čekao mirovnu ponudu cara Aleksandra I.
"Moj dragi brate i vladaru, prekrasna, čarobna Moskva više ne postoji.", napisao je Napoleon ruskom caru, no Aleksandar je ostao nepokolebljiv. Niti na jedno pismo francuskog cara nije odgovorio, a navodno je čak i izjavio kako mu je spaljivanje Moskve "obasjalo dušu".
Vrijeme je polako, ali sigurno radilo protiv Francuza. Iz dana u dan položaj Napoleonove Grande Armée u spaljenom gradu postajao je sve teži - vojnici su bili bez skloništa i zaliha hrane. U takvim uvjetima i vojna disciplina je pucala po šavovima te su u sablasno praznom gradu vojnici počeli pljačkati ono što vatra nije uništila, a u mahnitoj potrazi za zlatom poharali su i crkve. Teško ranjene francuske snage dodatno su iscrpljivali i konstantni gerilski napadi Kozaka na linije opskrbe. Vješti su konjanici munjevitom brzinom napadali francuske konvoje koji su vojnicima pokušavali dopremiti hranu, streljivo, lijekove i ostale neophodne zalihe, nakon čega su se brzo povlačili u sigurnost stepe. Za već ionako krhku francusku logistiku ta je taktika bila apsolutno pogubna. Francuzi su bili primorani angažirati sve više vojnika na zaštiti konvoja, što je dodatno slabilo njihove glavne snage te se i Napoleonova nada da će prezimiti u Moskvi, ubrzo rasplinula.
Preko leševa u propast
Nakon što je prvi snijeg najavio dolazak zloglasnog "Generala Zime", suočen s ruskom nepopustljivošću, tankim zalihama hrane, lijekova i naoružanja, Napoleon je 19. listopada donio sudbonosnu odluku o povlačenju. Prvotni Napoleonov plan bio je izbjeći opustošeni dolazni put te krenuti prema jugu, plodnijom rutom prema Kalugi. No, ruski je feldmaršal Mihail Kutuzov predvidio taj Napoleonov potez te su u bitci kod Malojaroslaveca ruske snage blokirale južni put. Nakon žestoke borbe, svjestan da njegove trupe više nemaju snage za otvoreni sukob s ojačanom ruskom vojskom, Napoleon je morao donijeti najgoru moguću odluku. Bila je to odluka o povratku istim onim putem kojim je došao, putem koji je njegova vojska prethodno opustošila i koji su Rusi dodatno uništili taktikom spaljene zemlje. Tom odlukom 'kupio je' kartu za put u propast - povlačenje njegove vojske iz Moskve pretvorilo se u jednu od najvećih katastrofa u vojnoj povijesti.
Kada je početkom studenog stigla brutalno jaka ruska zima, a temperature se spustile i do 30 stupnjeva ispod ništice, odjeveni u ljetne uniforme, francuski su vojnici počeli masovno umirati od smrzavanja. Gladni i potpuno iscrpljeni jeli su konje koji su također ugibali od hladnoće i izgladnjelosti, a bez konja bili su primorani ostaviti teške topove i kola natovarena ratnim plijenom. Povlačeći se, iza sebe su ostavljali smrznute leševe svojih suboraca, a u sveopćem kaosu zabilježeni su i slučajevi kanibalizma. Zaleđene ceste postale su ledene klopke, a iscrpljenu kolonu neprestano su napadali odredi Kozaka i ruski vojnici, ubijajući nemoćne i sve koji su zaostajali.
Slom mita o nepobjedivosti
Posljednji čin velike francuske vojne tragedije odigrao se krajem studenog, prilikom prelaska rijeke Berezine. Naime, uslijed iznenadnog zatopljenja rijeka se odledila, što je stvorilo neplaniranu prepreku francuskim vojnicima koji su računali na prelazak preko zaleđene rijeke, jer su svi mostovi u
blizini bili uništeni. U tim gotovo nemogućim uvjetima i pod stalnom ruskom vatrom, Napoleonovi su inženjeri, u ledenoj vodi pri temperaturama blizu nule, uspjeli podići dva improvizirana mosta, što je glavnini francuskih vojnika omogućilo prelazak preko rijeke. Ipak, kada su Rusi pojačali pritisak ti su mostovi spasa morali biti zapaljeni, zbog čega je oko 10.000 vojnika i civila ostalo na istočnoj obali. Ostavljajući iza sebe prizor uništenja, Napoleon je 5. prosinca napustio ostatke svoje vojske te je, kako bi spriječio državni udar i prikupio novu vojsku, saonicama pojurio natrag u Pariz.
Iz centralne armije koja se povlačila iz Moskve i koja je brojila između 450.000 i 500.000 ljudi, preživjelo je tek između 20.000 i 40.000 vojnika, a zbog posljedica smrzavanja i ranjavanja mnogi od preživjelih trajno su ostali invalidi.
Pohod na Rusiju slomio je kičmu Napoleonove Grande Armée te je srušio dotadašnji duboko ukorijenjen mit o njegovoj nepobjedivosti, što je ohrabrilo europske monarhije i narode da se ujedine u velikoj koaliciji protiv francuske hegemonije. Odlučujući poraz Napoleon je doživio u bitci kod Leipziga nakon koje je uslijedio njegov pad. Godine 1814. bio je prisiljen na abdikaciju i izgnanstvo na Elbu, a nakon njegova kratkog povratka na vlast, tijekom "Sto dana", 1815. godine, uslijedio je i konačan poraz kod Waterlooa koji je zapečatio Napoleonovu sudbinu. Prognan na Svetu Helenu, Napoleon Bonaparte umro je 5. svibnja 1821. godine.
*uz korištenje AI-ja