Kolumna

Plebiscit na Svetog Stjepana u zagrebačkoj Areni kad je čovjek izvučen iz nacional-vjerskih galgi

Foto: Borna Filić/PIXSELL
Plebiscit na Svetog Stjepana u zagrebačkoj Areni kad je čovjek izvučen iz nacional-vjerskih galgi
01.01.2018.
u 10:06
On nema predstavnike u vlasti jer oni koji vladaju nisu kadri ovladati ni svojim strastima, a kamoli da mogu ovladati njegovim kriterijima
Pogledaj originalni članak

Ne podilazi Balašević publici kad tvrdi da sav njegov rad puni smisao ostvaruje zbog nje. To je jednostavna činjenica koja novosadskog kantautora dovodi u vezu s milijunima koji slave istovrsne civilizacijske vrijednosti, što opet otvara vrata fenomenologiji jednog opusa i multiplicirane emocije. O fenomenu Balašević napisano je do sada nekoliko tona tekstova za i protiv, ali daleko od toga da je u pitanju proizvodnja kontroverze.

Više potvrđivanje dosljednosti. Dok se, s druge strane, o Balaševićevoj sljedbi uglavnom sporadično, više rikošetski, ispisivalo one odvratno nemaštovite fraze; “Balašević zapalio arenu”, ovu ili onu, zbog čega bi danas-sutra neki neupućeni kriminalist mogao otvoriti istragu protiv čovjeka koji je hramove rima i nota gradio, nikad palio i rušio. Posljednji je podignut prošlog utorka u Zagrebu, u prepunoj Areni, koja unatoč tome nije “izgorjela”, nego je bila prilično sretno mjesto, veliki azil u koji se nisu slile tisuće, nego je došao čovjek po čovjek, svatko sa svojim imenom, svojom sudbinom, svojim ponosom i civiliziranom dobrotom kao mjerilom personalizirane odmjerenosti u svijetu uokolo njih koji takav nije. U 40 godina na sceni Balašević je više poetikom no smišljeno i proračunato, oko svog stiha i Dujimova klavira prepoznavanjem okupljao ljude koji u prošlom sustavu čine dinamiku njegove kontradikcije, a u ovom današnjem statiku njegove neminovnosti.

To su nekad bili ljudi u čije su se ime svi kleli, a sada su to ljudi kojima se nitko ne obraća. U oba slučaja radilo se o kolosalnoj prevari i o potpunoj napuštenosti, pa jedino što je preostalo, za svakog onog tko se odbija odazvati pozivu za bilo koji oblik mobilizacije, pridružiti se rizikom izbora vlastite volje dobrovoljačkim odredima neagresivnosti. Taj tihi, pristojni građanski sloj koji sa svih današnjih tribina, bilo političkih, bilo umjetničkih, bilo estradnih, ne čuje poruke koje bi ga uvjerile da je svijet mjesto posvećeno njemu, u elementarnom smislu svoje realizacije radikalno je ostao obespravljen i ponižen.

On nema predstavnike u vlasti jer oni koji vladaju nisu kadri ovladati ni svojim strastima, a kamoli da mogu ovladati njegovim kriterijima. On nema svoj glas u javnom prostoru jer se u njemu urla i agresivno pljuje, dok bi on želio razgovarati. On nema svoja stalna okupljališta jer mu je uveden policijski sat na svako prepoznavanje i jer ga se tjera van. One ne izlazi na glasanje jer se s njegovim porukama i mislima nitko ne oglašava. Taj građanski sloj, na kraju krajeva, više nema ni svoju definicijsku fizionomiju otkako je stavljen na religijsko-nacionalne galge. Krhotine njegove rasprštenosti, poput asteroidnih pojaseva, kruže u divljem moralno bezgravitacijskom prostranstvu i tek ponekad, od vremena do vremena, privučeno nekim jarko svjetlećim tijelom s iznimnom specifičnom težinom bivaju privučeni pa se okupe i pokažu da ih još uvijek ima. Čak i tako raspršeni, naizgled strani i nepoznati, prepoznaju se po gotovo zaboravljenim lozinkama; osmijehu, odmjerenosti, načinu, pristojnosti, isprici, strpljivosti, blagosti. Suzi. Svemu onome što nas danas uvjeravaju da je slabost, da je loše, da se ne smije, da nije korisno. Od vremena do vremena, od Balaševića do Balaševića, okupe se i kreiraju trenutak i mjesto unutar kojeg fizika ovog vremena nema dometa pa ne čudi kako lako običan koncert može postati višesatni plebiscit dobrote s kojeg nitko ne želi otići. Sve nakarade za koje nas uvjeravaju da su vrijednosti, sva ograničenja za koje nas sile definirati tradicijom, svi falsifikati kojima nas streljaju kao autoritetima na tom mjestu ne znače ništa. Poništeni su ne kontrasilom, nego običnim postojanjem koje se napokon uspjelo pokazati.

Učiniti čovjeka nevidljivim, ponajprije njemu samom, to je preduvjet vremena u kojem se novači, u kojem se svi modni dodaci individualizma zaogrnu u uniforme. A kada se pojavi dovoljno jak povod, izađu iz svojih skloništa, pokažu se kao autentična snaga koja bi mogla mijenjati svijet da je se pusti dalje od stiha. Balašević postaje epicentar te vrtnje ne zato što im je blizak, nego zato što je jedan od njih koji stjecajem okolnosti stoji na pozornici. Njihov je i zato što ih ne poziva u boj, niti zabija mačeve u samu odrvenjelu srž ludosti, nego upravo suprotno, što ne traži da se silom mijenja svijet, nego što ih moli da ne dozvole da nasilni svijet promijeni njih. U nevjerojatnoj lakoći stiha i nenaslućenoj težini života svako bivanje ispit je pojedinačnih kvaliteta. Oni najgori skrivaju se u kolektivu, oni najbolji upravo su takvi zato što ne mogu igrati skrivača sa čašću. Kada će jednom iza takvih ostati tek „trag poštenja i dobrote što ko oreol još rominja oko njih“, vrijedit će svaki ton ponosa što su ga izveli zajedno u noćima poput one na Svetog Stjepana kada je svetost otkrivena u ljudima, a svijet ponovno bio mjesto vrijedno čovjeka.

Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Foto: Luka Stanzl/Pixsell

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 47

BS
@bserver
11:18 01.01.2018.

koliko bespotrebnih rijeci...

LU
Lujo123
11:24 01.01.2018.

Goran Gerovac - pročitah naslov i sve mi je jasno, pa dalje ni ne čitah. gospon cerovac bjelodano je kak niste branili moju Domovinu (vjerojatno ste bili "nezamjenjivi" u nekakvom uredu ili ste se "borili" Minkenu) kak vam nitko od obitelji nije osjetio četnički nož ili vam majku ili oca nije silovao pred vašim očima neki prljavi četnik, a kaj se je događalo sv ima ostalima (uključujući i mene) u Dom ovinskom ratu za to vas nije briga i nije vam problem pljuvati po tome. Ako vi svršavate na pjesme balaševića, cece, seve i ostalih cajkaša to je vaše pravo i nitko nema ništa protiv, ali nemojte biti bezobrazni i nama kojima se želudac okreće od tih spodoba držati moralne poduke! Meni se bljuje od takvih poput vas!!!

ŠO
šolman
11:48 01.01.2018.

Volio bih da autor i njegovi istomisljenici objasne kako se nekoga tko je pisao mrziteljske pjesme protiv Slovenaca, Albanaca, moze nazivati mirotvorcem? Kako se covjeka koji je pad Vukovara komentirao tvrdeci da je na snimkama RTS-a vidio "zarobljene ustase" na jednoj i "oslobodioce" na drugoj strani, uopce moze smatrati mentalno zdravim?