Piše Miljenko Jergović: Zdenka Badovinac i ukazanje Godota u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu

Kada si mi iz fotelje pročitala ime vjerojatne nove ravnateljice Muzeja suvremene umjetnosti, ja doista nisam imao blage veze tko je Zdenka Badovinac. Bez obzira na to što zaboravljam lica, a neurotično pamtim sva ta imena, imena Zdenke Badovinac nije bilo među desetinama imena povjesničarki umjetnosti, kustosica iz prigradskih spomen-domova, rodnih kuća narodnih heroja i galerija po provinciji. Tako se nije zvala nijedna likovna kritičarka, autorica popratnog teksta u deplijanu izložbe uskršnjih jaja Moderne galerije u Gornjem Dragonošcu. Nekoga tko bi se zvao Zdenka Badovinac nema niti na jednoj izbornoj listi HDZ-a za nekoliko proteklih parlamentarnih izbora. Tako se ne zove nijedna možemašica, aktivistica, biciklistica i članica odbora gradske četvrti u Središću. Hoću reći, uopće se tako ne zove nitko tko bi mogao postati ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i na tom mjestu zamijeniti Snježanu Pintarić, čijih šest mandata svjedoči o jednome čudovišnom vladarskom kontinuitetu, ali i o posvemašnjem oduševljenju vlasti načinom na koji je kustosica ponikla u Augustinčićevu Klanjcu artikulirala hrvatsku modernost.