- Nema hrane. Djeca su nam cijeli dan preživjela na jednoj konzervi sardina. Bila je u vojničkom paketu koji nam je donio prijatelj iz francuske policije - opisuje e-mailom stanje u glavnom gradu Haitija Osječanka Renata Kasač. Ona, suprug te dvije djevojčice pobjegli su iz svoga doma u UN-ovu bazu koja je otvorila vrata djelatnicima, civilnom osoblju i osoblju veleposlanstava. Danas su se osmjelili krenuti prema svom domu.
>>Crveni križ procjenjuje da je u potresu poginulo 50 tisuća Haićana
>>Zatrpana nazvala muža, on stigao i rukama je iskopao
>>Renata Kasač iz Haitija: Nismo znali što se događa, bio je kaos
>>Nadzorna kamera zabilježila potres u Haitiju
>>Na ulicama mrtva tijela, glavna bolnica u kolapsu
– Posljednji smo se put čuli u srijedu navečer – kazala nam je Renatina majka Dragica Dumančić.
– Rekla mi je tada da su krenuli prema svojoj kući, ali su ceste koje su već ionako bile u vrlo lošem stanju posve urušene. Dokle su stigli, ne znam. Pokušavam im poslati poruku, ali ne uspijevam. Čini se da su se prekinule veze – uznemirena je majka Dragica.
Domaće stanovništvo – njih nešto manje od dva milijuna – na ulici je. Bez hrane i vode, bez liječničke pomoći. Mrtve ne odvoze jer nemaju kamo. Otkako je potres u utorak oko ponoći po našem vremenu razorio Port-au-Prince, živi i mrtvi, a procjenjuje se da ih je stotinjak tisuća – jedni su pokraj drugih.
Pomoć iz Hrvatske
Haiti, siromašna otočka država, kojoj prirodne katastrofe poput tropskih oluja nisu strane, neće se moći izvući bez pomoći iz svijeta. A ona pristiže presporo.
– Ne znam, sve mi se čini neorganizirano – dodala je Renata. To nije samo dojam. Na ulicama nema snaga reda, nema spasilaca, mašinerije, nema ničega što je uobičajeno vidjeti na mjestu potresa. Žive i mrtve ispod tona betona i čelika izvlače roditelji, braća, sestre ili susjedi. Stanovnici se ne mogu osloniti na vlast. I oni sami – kao predsjednik Réné Garcia Préval – rezignirano su priznali da nemaju mogućnosti ni sredstava ni opreme čak ni za ukloniti mrtve s ulica. Humanitarna bi katastrofa u sljedećim danima mogla doseći vrhunac.
Umjesto buldožera, žrtve iskopavaju lopatama, po ruševinama udaraju dlijetima, štapovima, ali najviše rukama. Dugih 16 sati obitelj 16-godišnje djevojke rovala je pod ruševinama svoje kuće. Ispod betonske deke virila su joj stopala, a njih desetak kopalo je lopatom i rukama. Radili su na smjenu. Jedan po jedan uvlačili su se u pukotinu i rukama trgali komade betona s armaturne mreže. Drugi su za to vrijeme iz ruke u ruku dodavali bočicu sa sokom. Sok je, ali i voda, luksuz. Baš kao i hrana. Trgovine su sravnjene sa zemljom.
Prijete zaraze
Negdje drugdje psi bi pomagali tražiti žrtve. Ovdje pomažu – muhe. Rojevi su muha signal: treba ih slijediti jer je ispod njih netko zatrpan. Muhe se skupljaju i oko smrtno stradalih. Bez uspjeha ih rukama tjeraju s tijela pokrivenih bijelim plahtama, poredanih na rubovima ulica. Bijelih je mumija najviše izloženo u slamu Cité Soleil u kojem je natiskano živjelo u bijedi gotovo 300 tisuća ljudi. Nemaju kamo s mrtvima, socijalne i komunalne službe ne rade. Nemaju kamo ni s ozlijeđenima – u bolnicama nedostaje osoblja. Svi se pribojavaju vremenske prognoze. Kiše bi mogle značiti brzo širenje zaraze, no i vrućina bi pridonijela bolestima. Sljedećih dana, na sreću, prognoziraju sunčano, s temperaturama višim od prosjeka, negdje oko 33 stupnja, koje bi se noću spustile 10-ak stupnjeva. Mnogi više nemaju krova nad glavom, ostali se boje vratiti u domove.
- Na radiju upozoravaju da slijede manji potresi - kazala je Renata. Svaki od njih osjetila je skupina od nekoliko tisuća ljudi koji su noć proveli na madracima ili na tlu u gradskom parku. Na svako podrhtavanje tla čuli bi se povici: “uu”, potom “aa”. Kad je prije jutra jače udarilo, nije se čuo ni glas. A onda se prolomila glasina: “Tsunami!”. Stampedo uplašenih krenuo je prema višim dijelovima grada. Na sreću, uzbuna je bila lažna.
U kaosu je i osmero Hrvata dok njihove obitelji strepe u Hrvatskoj. Vukovarac Milan Kljajić mirnije spava jer je preko MSN-a razgovarao sa sinom Milanom i snahom Aleksandrom.
– Ipak, kad ga vidiš i čuješ, lakše bude čovjeku. Još ih je mnogo pod ruševinama pa se pravi razmjeri potresa još ne znaju – kratko nam je prepričao Milan. Smješteni su s ostalim djelatnicima UN-ove misije u kampu iz kojeg za sada ne smiju izlaziti. Zgrada u kojoj su živjeli posve je srušena.
Hrvatska je Vlada sa zatvorene sjednice Haitiju poslala milijun kuna pomoći.
S obzirom na to da su svi hrvatski državljani koje je potres zatekao u Haitiju uključeni u sustav UN-a ili rade za druge međunarodne organizacije, oni se i zbrinjavaju ponajprije preko njih.
Kako doznajemo iz hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, nitko od hrvatskih državljana nije se za sada izjasnio za hitni odlazak iz Haitija, odnosno nije zatražio pomoć za evakuaciju.
strašno, čovjek se zapita jel bumo i mi u Zagrebu tak nastradali kada rokne jedan veliki jer se zna kakvi su nam standardi gradnje...