Život se pomalo vraća na staro, nova je normalnost u prvom valu donijela i jeftinije ulaznice za posjet Plitvičkim jezerima, vrativši tako vrevu na staru cestu prema moru, kojom smo krenuli i mi, da vidimo je li koji od lokala čiji je naziv ispisan pismom s Dalekog istoka otvorio vrata, jesu li se migranti probudili iz koronasna, vrte li se janjci... Zanimalo nas je koliko je ta nova normalnost o kojoj svi bruje odnijela čari putovanja starom cestom.
“Kol’ko ‘oćeš...”
Krenuvši iz Karlovca po D-1, za prvu stanicu odabiremo Tušilović, mjesto gdje je nekoć bio restoran Oluja, a sada su ondje prije nekoliko godina Yanju Lim i njezin suprug, nesuđeni operni pjevač iz Seula, Kim Hyun Gil, otvorili trgovinu “Sanus Virens”. Supružnici iz Južne Koreje taj su luksuzni dućan koji se bavi preprodajom proizvoda od ljekovitog bilja otvorili ponajprije zbog svojih sunarodnjaka čiji dolasci posljednjih godina bilježe strelovit rast. Upravo su im Plitvice nezaobilazna destinacija tijekom boravka u Hrvatskoj pa se ispred spomenute trgovine dnevno zaustavlja oko pet autobusa Korejaca. Već se otprije zna da se ovdje Azijcima prodaje hrvatska, mađarska, bugarska i talijanska roba, poput skupih maslinovih ulja, namaza od tartufa, vina, sapuni... i da je najskuplji artikl u dućanu stogodišnji balzamični ocat koji stoji oko 6500 kuna.
Na Ličku magistralu organizirano ih autobusom dovodi južnokorejska turistička agencija kako bi ondje degustirali okuse Mediterana, slušali prezentaciju i štogod potrošili. Danas su vrata te trgovine zatvorena. Iz nalijepljene obavijesti vidi se da se to dogodilo 10. ožujka i da će trajati “do daljnjeg”. Spominjalo se da će Korejci nasuprot trgovine, s druge strane magistrale, podići i hotel s četiri zvjezdice, uložiti između tri i četiri milijuna eura i u malom Tušiloviću zaposliti šezdesetak ljudi. Kad nova normalnost postane sličnija staroj, i ta će se priča valjda nastaviti.
– Navalili ljudi, ko pušteni s lanca. Sad je udarno, ljudi se zaželili i hrane i provoda. Eno, šef je otišo u nabavu, gosti sve pojeli. A bili smo okrenili osam janjaca i dva odojka – dok se na ražnju okretalo janje koje je trebalo skinut za sat – zadovoljno nam govori Tihomir Lončar pokraj kojeg se zaustavljamo u Budačkoj Rijeci, ispred restorana “Savić” čija je tradicija duga čak 150 godina. Ja(ga)njci i odojci bili su utihnuli onoga prvoga vikenda kada su učas planule s popuštanjem mjera za vikend puštene u prodaju ulaznice po cijeni od 50 kuna za odrasle.
– Otišle su sve zalihe. Četiri kuharice pale su s nogu – domeće konobar Samir Kekić Baja balansirajući između stolova s gostima.
Vlasnici su tog restorana povratnik iz Njemačke Slobodan Martinović i njegova supruga, purgerica Martina: – Došli smo nas dvoje ovamo iz Stuttgarta i Zagreba – govori nam Slobodan vrativši se iz nabave za restoran krcatim automobilom. Kaže da se žena i on bave i graditeljstvom i poljoprivredom, da imaju voćnjake i da je hrana u njihovu restoranu domaća. Osim što su se u restoran “Savić” vratili gosti (domaći, stranaca nema), okolicom opet hodaju migranti, potvrđuju nam Slobodan i Tihomir kazavši da ih ima na sve strane “kolko oćeš”.
Pitamo Martinovića je li zbog korone morao otpuštati radnike, kaže da nije, baš kao ni tijekom zime kad turizma ovdje nema. Zadržao je ljude, kaže, o svome trošku. Steven Blagaj čovjek je naših korijena koji je radni vijek proživio u Engleskoj, radeći u tamošnjem Ministarstvu obrane, a sada sa suprugom, Kineskinjom Li Nom Wang iz Sečuana, u čijoj obitelji nema oboljelih od koronavirusa, živi u Zagrebu. Prije dvije godine je u Donjem Taborištu nadomak Slunja taj par u najam uzeo restoran, odlučivši se da će biti kineski. Zove se “Li Jing Wan”, a Blagaj se nada da će se, na primjer, pohane banane po cijeni od 15 kuna u njemu opet moći jesti od 1. srpnja, kada se nada da će započeti s radom. Zapravo, sto posto je siguran da će tako biti:
– Telefoniraju gosti, pitaju kad ćemo otvoriti. Ali, naši kuhari ne mogu izići iz Kine. Moraju imati certifikat za put preko Istanbula ili Moskve. Stvar je političkog dogovora kad će se granice s trećim zemljama otvoriti. Išao sam pitati u Ministarstvo unutarnjih poslova, kažu mi da će to biti 15. lipnja. Glavni kuhar otišao je kući lani u prosincu i htio se vratiti u veljači, ali je došla korona pa nije mogao. Osim Kineza zapošljavamo i domaće ljude. Evo na primjer, konobar je iz Slunja. Govori tri jezika – kaže Steven dok s maskom na licu oko restorana čupa travu. Vodi nas zatim u unutrašnjost restorana, kapaciteta za 84 osobe (na terasu ih stane još 38), i pokazuje velike okrugle stolove za kojima je prije sjedilo od osam do deset ljudi, a sada će ih – da bi se poštovalo epidemiološke mjere – biti samo četvero.
– Mislim da će Azijci navaliti u devetom, desetom mjesecu. Jako smo popularni među azijskim turistima, no dolazili su nam i Poljaci, Nijemci, Austrijanci, Česi, Izraelci... – nabraja Steven Blagaj rekavši da je dnevno u njegov kineski restoran dolazilo gostiju u dva-tri autobusa i sada se samo nada da će tako biti i ubuduće.
Prošavši ponad Rastoka pa kroz Slunj nastavljamo dalje, prema Smoljancu, gdje se uz sam nacionalni park nalazi kamp “Plitvice Holiday Resort”, sa pet zvjezdica. Smještaj u mobilnoj kućici kapaciteta do šest osoba inače stoji 150 eura, no prvi vikend nakon otvaranja kućica je iznajmljivana za upola manje novca:
– Čim smo otvorili, napunili smo sve vikende u petom i šestom mjesecu – govori nam Ivan Vlah vodeći nas prema “jedinom dizalu u Smoljancu” kojim stižemo na terasu s bazenom pokraj bara u kojem je konobar Mirzet miješao koktele. U ovom kutku prirodnih ljepota skladno spojenih s luksuzom Mirzet iz Bihaća, koji je s “corona free” papirima stigao u Hrvatsku, konobarsko je pojačanje resorta. Za našeg posjeta dolazak glavnog kuhara iz Makedonije još se bio čekao. Zapelo je negdje u Srbiji... Na 50.000 četvornih metara površine resorta pregršt je sadržaja pa su tu i sportska igrališta, amfiteatar, sprave za vježbanje... a nedaleko od kampa može se ići na jahanje. Ili posjetiti osam kilometara udaljeni Nacionalni park Plitvička jezera. Tog ponedjeljka kad smo mi bili na staroj cesti ispred ulaza u Nacionalni park Plitvička jezera nije baš bilo posjetitelja ni automobila. Nakon dolaska u Korenicu, u ovoj našoj zemlji janjetine odlazimo u središte mjesta, idemo prema kineskom restoranu “Kunlun” koji posjetitelje mami – odojkom i janjetinom s ražnja. U “Kunlunu” su na jelovniku i lička janjetina s ražnja i pekinška patka. Odnosno, tako je bilo. “Kunlun” je sada zatvoren.
– Nemam pojma di su Kinezi. Nisam ih vidio – sjedeći u svome restoranu “Macola”, nezaobilaznom usputnom odredištu kamionaša i autobusa s turistima, govori vlasnik Željko Orešković.
– Al zato ima migranata. Oš da ti ‘ulovim’ kojeg? – kaže smijući se.
Dodaje zatim da je promet pao, ni sjena negdašnjem. Ipak, Macola sve vrijeme trajanja mjera zabrane rada ugostiteljskih objekata nije morao brinuti kao mnogi njegovi kolege iz branše. Naime, u Macolinu hotelu smještena je policija, njih oko 250, koliko ih se tu nalazi, zbog sprečavanja ilegalnih ulazaka migranata. Za policajce je radila i kuhinja Macolina restorana.
– Sad im je stiglo pojačanje – kaže gazda ustajući od stola i uzimajući s linije prehrane nekoliko uštipaka. Vodi nas zatim preko velikog parkirališta iza restorana, prema domu Mrkija i Brunde, njegovih medvjeda koji, na užas prijatelja životinja, ostaju u svojoj nastambi kod Macole. Naime, iako su i ta udruga i europarlamentarci pisali prosvjedna pisma Ministarstvu poljoprivrede inzistirajući na tome da se Macoli medvjedi oduzmu i smjeste u utočište u Kuterevo, od toga neće biti ništa. Macola je proširio nastambu svojih ljubimaca teških po nekoliko stotina kilograma, imaju i bazen, sigurnosnu ogradu... te uspio dobiti rješenje o registraciji ZOO vrta:
Mrki i Brundo Orešković
– I Sabor ti je raspravljo o meni. Ozbiljno. Ma čuda jedna. A pogledaj ti Mrkija i Brundu. Što im fali? Uživaju – otvarajući metalnu ogradu te zatim uklanjajući nekoliko redova električnih pastira izgovara Macola ulazeći k Mrkiju i Brundi koji su se bili brčkali u svome bazenu. Između bazena i dijela u kojem je stajao Macola prolaz je bez prepreke, pa su medvjedi prema gazdi, koji se o njima brine više od desetljeća, krenuli po uštipke. Lagano se njišući, išli su ravno prema nama, a mi smo unatraške brzali iz nastambe. Na samom ulazu, prije no što će vratiti električni pastir na mjesto, Macola hrani Mrkija iz ruke pa se medvjed propinje na stražnje noge:
– Sad kad su legalizirani, napravio sam im i domovnicu i osobnu. Njihova imena, moje prezime – govori Željko Orešković pokazujući nam osobne dokumente Mrkija i Brunde Oreškovića. Osobna iskaznica vrijedi deset godina, kao i gazdina.
– Bolje je Mrkiju i Brundi nego migrantima. Vidiš kako uživaju – kaže u svome prepoznatljivu stilu Macola. Nekoliko dana kasnije bili smo još korak bliže uvjerenju da se život doista vraća na staro. Cijena ulaznice za NP Plitvička jezera od 1. lipnja bit će 300 kuna.
Od nekada jedne od najmodernijih turistickih destinaca na svijetu, postala Plitvicka jezera prcija za skakavce sa Bliskoga istoka i siromasne turiste iz Azije sto ne mogu dalje od Balkana.