Ako tražite mjesto na kojem nema kafića, gužvi, signala, a priroda diktira ritam života – onda je Palagruža upravo ono što trebate. Ova mala skupina otoka na pučini Jadrana, smještena između Lastova i talijanske obale, najudaljenije je otočje Hrvatske. Od najbližeg naseljenog otoka dijeli je čak 59 kilometara – što znači da je ovdje osama zagarantirana.
Glavni otoci ove stjenovite skupine su Velika i Mala Palagruža, a okružuju ih brojni dramatični grebeni i hridi s impozantnim imenima poput Kamika, Galijule, Pupka ili Baba. Službeno nenaseljena, Palagruža ipak ima svoje „stanare“ – svjetioničare, meteorologe i ponekog hrabrog ribara iz Komiže koji koristi skloništa na otoku.
No ova surova ljepotica nije zanimljiva samo zbog svoje izoliranosti. Geološki je vrlo posebna – sastavljena od trošnih stijena koje nisu uvijek sigurne za hodanje, a kroz povijest su znale odnijeti i ljudske živote. Ekstremni vremenski uvjeti dodatno pojačavaju osjećaj divljine – bura, jugo i pržina sunca ovdje su svakodnevica, a s tek 300 mm kiše godišnje, Palagruža je i najsušnije mjesto u Hrvatskoj, piše Priroda Hrvatske.
Unatoč (ili baš zbog) takvih uvjeta, ovdje je priroda stvorila svoj vlastiti, gotovo izvanzemaljski svijet. Na otoku raste oko 260 biljnih vrsta, među kojima su čak četiri endemične – poput palagruškog kupusa i ptičjeg mlijeka koje postoji samo ovdje. Životinjski svijet jednako je poseban – Palagruža je dom jedinstvenim podvrstama gušterica koje nećete vidjeti nigdje drugdje, kao i rijetkim pticama poput sivog sokola, gregule i kaukala.
Za ljubitelje netaknute prirode, ovo je raj. Oni koji pristanu uz stjenovitu obalu Vele Palagruže bit će nagrađeni prizorima koji podsjećaju na neka druga, prošla vremena – bez buke, bez reklama, bez žurbe. Samo more, stijene, mirisi soli i divljih biljaka. A ako ste dovoljno sretni, u sumrak s vidikovca svjetionika mogli biste ugledati snježne vrhove Apenina, s druge strane Jadrana.
Palagruža ima i svoju malu sportsku tradiciju – na ovom se području održava regata ribarskih barki koja se vozi još od 16. stoljeća, a more oko otoka poznato je kao jedno od najbogatijih ribljih područja u cijelom Jadranu – pogotovo kada je riječ o srdeli.
I dok možda nije destinacija za prosječnog turistu, avanturisti i svi oni koji žele iskusiti Mediteran u njegovom najčišćem obliku naći će u Palagruži pravi skriveni dragulj. No pripremite se – vremenski uvjeti ovdje znaju biti nepredvidivi, a ako vas vrijeme zarobi, lako je da ostanete danima izolirani. U tom slučaju, uživajte – takva vrsta mira danas je rijetkost.
Najveći i najistaknutiji član palagruškog arhipelaga je Vela Palagruža – otok koji se, iako malen, ponosno uzdiže iz mora poput prirodne tvrđave. Dug je svega 1,4 kilometra, širok oko 300 metara, a najviša točka mu doseže 92 metra. Na tom vrhu, između dramatičnih stijena i strmih litica, nalazi se svjetionik – simbol sigurnosti pomorcima i jedina stalna ljudska točka na ovom komadiću pučine, piše Putni Kofer. Osim Velike Palagruže, otočje čini niz manjih otoka, hridi i grebena s osebujnim imenima – Mala Palagruža, Pupak, Gaće, Baba, Volići, Sika od Žala… Na jugoistočnom rubu arhipelaga smjestila se Galijula – najjužnija točka hrvatskog kopna.
Unatoč udaljenosti i zahtjevnom terenu, otok nije oduvijek bio pust. Arheološki tragovi govore o naseljenosti još iz davnih vremena, starijih od 9 tisuća godina. U srednjem vijeku ovdje je postojao i samostan, čiji su ostaci i danas razasuti po otoku. Iako danas djeluje kao usamljena točka usred mora, Palagruža je u davnoj prošlosti imala iznimno važnu ulogu na pomorskoj karti Jadrana. Zahvaljujući svom položaju gotovo točno na sredini između hrvatske i talijanske obale, ovaj otok bio je ključna orijentacijska točka za plovidbu između dviju strana Jadrana. Pomorcima je Palagruža bila nezaobilazna postaja na trgovačkim i putničkim rutama još u prapovijesti i antičko doba, piše Pomorsko Dobro.
Prema predajama i zapisima antičkih pisaca, Palagruško otočje moglo bi biti ono što se u starim izvorima spominje kao Diomedovi otoci. Diomed, mitski junak povezan s moreplovstvom i trgovinom, navodno je imao svetište upravo na Palagruži, što dodatno potvrđuje njezinu važnost u starim pomorskim civilizacijama. Otočje se pod različitim imenima pojavljuje i na starim pomorskim kartama još od 14. stoljeća – tada ga se bilježi kao Pelagosa, Pellegoxa ili Pelogosa – što samo potvrđuje da Palagruža nikada nije bila nepoznanica onima koji su znali čitati vjetrove i valove Jadrana.
Palagruža nije samo otok – ona je cijeli svijet za sebe. Surov, tih, čudesno izoliran i potpuno uronjen u prirodu. Tko se usudi doći – bit će nagrađen iskustvom potpune slobode, daleko od svakodnevice.