Dok vjernici diljem Europe hodočaste u Lourdes, Fatimu, Loreto ili Čenstohovu, Hrvati već stoljećima svoje molitve i zavjete upućuju u Mariji Bistrici – najvažnijem marijanskom svetištu u Hrvatskoj. Ondje se, u središtu crkve, čuva crni drveni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, koji je za mnoge vjernike izvor nade, utjehe i čudotvorne pomoći.
Zavjetni kip Majke Božje Bistričke potječe s kraja 15. stoljeća i ubraja se među takozvane crne Madone, iako je tijekom restauracije otkriveno da njegova tamna boja nije izvorna. Riječ je o kasnogotičkom drvenom kipu koji je izradio nepoznati pučki umjetnik, kako stoji na stranici svetišta. Iako jednostavnog oblikovanja, kip nosi iznimno snažnu simboliku – njegova važnost ne leži toliko u umjetničkoj vrijednosti, koliko u dubokom vjerskom i nacionalnom značenju koje ima za hrvatski narod.
Turbulentna prošlost nije zaobišla ni ovo svetište. U 16. stoljeću, suočen s osmanskim prijetnjama, tadašnji župnik premjestio je kip iz kapele na obližnjem brdu i zakopao ga u sigurnosti crkve. Unatoč godinama neizvjesnosti, vjernici nisu prestajali gajiti nadu da će ponovno pronaći izgubljeni kip Majke Božje. Rješenje je došlo na neobičan način – 1588. godine, nakon večernje molitve Zdravomarije, župnik Luka primijetio je neuobičajenu svjetlost koja je izvirala ispod crkvenog pjevališta. Sljedeći dan odlučio je istražiti – i na tom je mjestu, potpuno neoštećen, pronađen davno izgubljeni kip.
Vijest o otkriću brzo se proširila, a Marija Bistrica ubrzo je postala odredište brojnih hodočasnika. Kip je obnovljen i svečano postavljen na oltar, gdje je postao središte pobožnosti i molitve. No mir nije dugo potrajao – zbog sve češćih turskih prijetnji, 1650. godine tadašnji župnik Juraj Marinčić odlučio je ponovno skloniti kip, zazidavši ga u nišu iza glavnog oltara, piše HKM.
Godinama kasnije, tijekom mise, u crkvu je prema predaju ušla žena u plavoj haljini i zamolila svećenika da se s narodom moli za njezin vid. Iako nije pokazivala znakove sljepoće, njezine riječi ostale su zapamćene kao neobično iskustvo koje je, kako se kasnije vjerovalo, bila Marijina molba– poziv na pronalazak izgubljenog kipa.
Drugo otkriće kipa Majke Božje Bistričke dogodilo se 15. srpnja 1684., nakon više od tri desetljeća zaborava. Već sljedeći dan, na Margaretsku nedjelju, dogodilo se prvo čudo – djevojčica Katarina, koja nije mogla hodati, iznenada je prohodala u crkvi pred kipom. Bila je to kći Magdalene Paulec, a njezino ozdravljenje označilo je početak niza čudesnih događaja.
U danima koji su uslijedili zabilježena su brojna iscjeljenja i uslišane molitve, što je dodatno učvrstilo vjeru naroda u čudotvornu snagu kipa. Već sama činjenica da je kip bio dvaput skrivan i ponovno pronađen pod neobičnim okolnostima, pobudila je snažnu pobožnost. Ubrzo su iz svih krajeva prema Mariji Bistrici počela dolaziti nepregledna mnoštva hodočasnika, tražeći utjehu, pomoć i nadu pred svetim likom Majke Božje, piše HKM.
Godine 1935., hrvatski narod simbolično je okrunio svoju nebesku zaštitnicu: nadbiskup Antun Bauer stavio je zlatne krune na kip Majke Božje i malog Isusa, izrađene po uzoru na kraljevske krune hrvatskih vladara. Povijesni trenutak dogodio se 1984. godine kada se na Nacionalnom euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici okupilo pola milijuna vjernika – snažan dokaz duboke povezanosti Hrvata i Katoličke Crkve, piše HKM. Stvaranjem samostalne Hrvatske svetište je ponovno procvjetalo. Godine 1998., papa Ivan Pavao II. posjetio je Mariju Bistricu i pred mnoštvom vjernika beatificirao kardinala Alojzija Stepinca, proglasivši ga „bedemom vjere hrvatskog naroda“.