Od partizana do povjesničara, od povjesničara do disidenta i naposljetku prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franjo Tuđman bio je čovjek skromnog podrijetla koji je tijekom života prošao nekoliko političkih i intelektualnih preobrazbi. Već od pedesetih godina 20. stoljeća počeo je dovoditi u pitanje dominantne interpretacije jugoslavenske povijesti, čime je postupno ulazio u sukob s dijelom političkog i akademskog uređenja.
U najnovijoj epizodi Podcasta projekta SNOVI o tome je govorio viši znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, dr. sc. Stipe Kljaić, koji je objasnio kako su se Tuđmanove ideje oblikovale od mladosti, preko ratnog iskustva, do prvih historiografskih polemika koje su nagovijestile kasnije političke sukobe u Jugoslaviji.
Obiteljska pozadina i političko okruženje
„On dolazi iz Hrvatskog zagorja, iz Velikog Trgovišća. Njegov otac je bio lider stranke u tom kraju, član Hrvatske seljačke stranke (HSS) u međuratnom razdoblju. Dakle, dolazi iz jedne obitelji koja je bila suprotstavljena tadašnjem jugoslavenskom režimu. Otac je bio gostioničar, paralelno se bavio političkim radom i poduzetništvom“, objašnjava Kljaić.
Tuđman se školovao u Zagrebu, gdje je pohađao trgovačku akademiju kojom ga je otac namjeravao usmjeriti na poduzetništvo. No već tada pokazuje interes za književnost i povijest. Tada mu se bude i rane političke ideje, uglavnom nezadovoljstvo s idealizmom i kompromisnom politikom HSS-a. Upravo u tom razdoblju dolazi u dodir s marksističkom literaturom i intelektualnim krugovima koji su snažno utjecali na mlade generacije te pokušavali uskladiti politiku Marxa i Radića.
„Ključna osoba koja je Tuđmana u biti osvojila za komunistički pokret bio je Miroslav Krleža. On je bio iznimno utjecajan pisac toga vremena. Jako čitan autor, ne samo u Hrvatskoj, već i u čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji, a njegova literatura je pogotovo utjecala na smjer tih mladih ljudi koji su bili na putu obrazovne formacije. Upravo on je na neki način bio najvažnija ličnost Komunističke partije Jugoslavije sa svojim intelektualnim utjecajem kroz svoju literaturu i književnost, tako da su se mnogi studenti i mnogi srednjoškolci toga vremena upravo čitajući Krležina djela odlučivali za komunističku ideju i za marksistički program.“, ističe Kljaić.
U političkoj atmosferi kasnih tridesetih godina, obilježenoj krizom jugoslavenske države i rastućim ideološkim sukobima u Europi, komunizam se mnogim mladim intelektualcima činio kao radikalna alternativa postojećem poretku. Tuđman se tako pred sam početak Drugog svjetskog rata priključuje komunističkom omladinskom pokretu.
Rat i partizanski pokret
Po izbijanju rata Tuđman se priključuje partizanima. U partizanskom pokretu ne djeluje samo kao vojnik, nego i kao partijski komesar u 30. diviziji na Bilogori. Kljaić tvrdi kako je ta uloga bila dosta bitna u pokretu jer je cilj bio ne samo vojno se suprotstaviti neprijateljima nego i vršiti ideološku doktrinu unutar partizanskih postrojbi.
„Ono što je meni zanimljivo kod Tuđmana, on kaže – da nije bilo te infiltracije zagrebačkih komunista i da ti komesari nisu došli kao obrazovani ljudi koji su studirali marksizam, da bi vjerojatno taj pokret završio u redovima Draže Mihailovića. Taj njihov utjecaj po njemu je bio presudan da stanovništvo Srbije i Bosne i Hercegovine ne ode u smjeru četničkog pokreta, nego da se opredijeli za marksizam i komunističku ideologiju, jer to srpsko seljaštvo je bilo dominantno nepismeno, tako da je tako da je taj kontakt zagrebačkih komunista s njima bio u biti presudan za taj utjecaj na njih.“, objašnjava Kljaić.
U ratu Tuđman stječe političko i organizacijsko iskustvo, ali i dodatno razvija interes za povijest i teoriju revolucije. Upravo će taj interes kasnije presudno utjecati na njegov profesionalni put.
Povjesničar unutar sustava
Nakon rata Tuđman napreduje u vojnoj i političkoj hijerarhiji, no paralelno se sve više posvećuje historiografiji. Njegov interes usmjeren je ponajprije na vojnu povijest i povijest komunističkog pokreta, područja koja su u socijalističkoj Jugoslaviji imala snažnu političku dimenziju.
No upravo u tom području počinje i njegov prvi sukob s dominantnim historiografskim interpretacijama. Tuđman je smatrao da službena jugoslavenska historiografija nedovoljno ističe ulogu hrvatskog partizanskog pokreta.
„On je smatrao da je službena interpretacija revolucije napisana po jednom unitarno jugoslavenskom i velikosrpskom ključu i da zanemaruje ulogu partizanskog pokreta u Hrvatskoj u ukupnoj borbi“, objašnjava Kljaić.
Osim toga, Tuđman se suprotstavljao i tezi prema kojoj su Hrvati kolektivno odgovorni za raspad Jugoslavije 1941. godine, što je bio čest motiv u poslijeratnoj političkoj interpretaciji povijesti.
Polemike koje su nagovijestile političke sukobe
Prve ozbiljne polemike Tuđman vodi krajem pedesetih godina s vojnim povjesničarima iz Beograda. Prema Kljaiću, te rasprave danas se mogu promatrati kao početak procesa koji će kasnije dovesti do dubokih političkih sukoba unutar Jugoslavije.
„Ta polemika je po mom skromnom sudu bila prva polemika u Jugoslaviji nakon Tuđmanove knjige Rat protiv rata 1958., kad on otvara nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Tada počinje jedno gibanje u historiografiji koje je u tom trenutku izgledalo kao marginalna rasprava, ali se kasnije pokazalo da je nagovijestilo šezdesete godine i sve političke procese koji su uslijedili“, ističe Kljaić.
Ubrzo se u političkom vrhu počinju primjećivati takve rasprave. Josip Broz Tito početkom šezdesetih upozorava na pojavu novih tendencija u historiografiji i kulturi koje bi mogle dovesti u pitanje službeni narativ o revoluciji.
Put prema disidentstvu
Iako u tom trenutku još uvijek djeluje unutar sustava, Tuđman postupno ulazi u fazu koja će ga kasnije odvesti u otvoreno disidentstvo. Kljaić njegovo djelovanje dijeli u nekoliko faza, od rada u Beogradu i Zagrebu, preko sukoba s partijom krajem šezdesetih, pa sve do razdoblja političke opozicije koje će trajati do kraja osamdesetih godina.
„Podijelio bih to na beogradsku fazu, zatim zagrebačku fazu kada je direktor Instituta za historiju radničkog pokreta do 1967., kada je izbačen iz partije, te treću fazu – njegov disidentski položaj od 1967. do 1989. godine“, objašnjava Kljaić.
U tom razdoblju Tuđman razvija i ideju nacionalnog pomirenja između različitih političkih tradicija unutar hrvatskog naroda, koncept koji će kasnije postati jedan od temelja njegove politike početkom devedesetih.
Iako su te ideje u početku nailazile na snažan otpor unutar jugoslavenskog sustava, upravo su polemike iz pedesetih i šezdesetih godina pokazale kako su se već tada počela otvarati pitanja koja će kasnije obilježiti raspad Jugoslavije i stvaranje suvremene hrvatske države.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.