analiza

Obmanjivački izvještaj Lalovca o proračunskom debaklu: Porezi bez smisla

Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Boris Lalovac
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Boris Lalovac
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Boris Lalovac
Foto: Pixsell
Instagram
Autor
Gojko Drljača
12.07.2014.
u 21:18
Caruju parole i kult javnog sektora, a treba provesti poreznu reformu koja će vratiti u život srednji sloj.
Pogledaj originalni članak

Zadnji izvještaj novog ministra financija Borisa Lalovca o izvršenju proračuna za 2013. godinu bio je samo još jedna potvrda da će još jedna vlast potrošiti četiri godine mandata, a da se neće okuražiti na nužan fiskalni zaokret. Pri tome smo se već u potpunosti navikli na to da svoje nečinjenje vladajući pravdaju potpuno neprihvatljivim tezama. No, prije konkretne analize novog ispada fiskalne politike iz tračnica održivog razvoja, nekoliko općih napomena o tome što bi zapravo fiskalna, odnosno porezna politika trebala, odnosno što ne bi trebala biti.

Kroz poreznu politiku trebala bi se ogledati cjelokupna filozofija vladanja zemljom. Porezna politika onaj je ključni instrument kroz koji bi se stranke na vlasti trebale izražavati; ona je poluga koju bi Vlada trebala koristiti za sve ključne promjene u društvu. Svuda u svijetu, pogotovo u najrazvijenijim demokracijama i najuspješnijim tržišnim uređenjima, porezna politika plod je svojevrsnih kompromisa; nigdje nema potpuno nesputane porezne politike koja samostalno može artikulirati fiskalne i šire ekonomsko-društvene ideje.

SDP i HDZ bez poreznog “potpisa”

Međutim, u razvijenim društvima u pojedinim poreznim politikama jasno se može prepoznati “potpis” onih koji su na vlasti. Fiskalne politike vode se, više-manje, u skladu s temeljnim ekonomskim idejama te političkim, kulturološkim i socijalnim vizijama trenutačno vladajućih. Vrlo je prepoznatljivo što kroz poreznu politiku pretežito pokušavaju postići, primjerice, američki demokrati, a što republikanci. Isto tako, poprilično je jasno u čemu se Cameron razlikuje od laburista u Velikoj Britaniji. Čak i kad se čini da se pri vođenju ekonomske i, uže, fiskalne politike gube “ideološke razlike” među ključnim političkim konkurentima, kao što je slučaj u suvremenoj Njemačkoj ili Švedskoj, opet je vrlo vidljiva razlika u političkoj ponudi i konkretnoj realizaciji pojedinih partija.

Za razliku, u Hrvatskoj se ne mogu uočiti bilo kakve prepoznatljivosti konkurentne političke ponude kad je u pitanju porezna politika. I trenutačno vladajući i ključni oporbeni blok već desetljećima prakticiraju potpuno neproduktivni pa čak i besprizorni igrokaz u kojem su oni u oporbi u pravilu nešto bliže zdravoj pameti jer si mogu priuštiti višu razinu kritičnosti. Za sve to vrijeme, ključna politika zemlje, ona porezna, vodi se bez bilo kakve dugoročne strateške vizije i bez nužne odlučnosti. I dalje caruju samo parole. Posebno zabrinjava činjenica da se hrvatskoj poreznoj politici iz godine u godinu sve više sužava manevarski prostor, tj. ona zona djelovanja u kojoj stranke na vlasti mogu raditi zaokrete a da pritom ni jedan ni drugi pol hrvatske politike zbog nedostatka kompetencije ili neodlučnosti ne želi odustati od duboko ukorijenjenih dogmi hrvatske fiskalne politike.

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

U Hrvatskoj se uporno održava kult javnog sektora, nedodirljivosti zaposlenika javnog sektora, baš kao i vjerovanje u “prirodno pravo” političara da imaju, bez obzira na nestručnost, presudan utjecaj na sve tvrtke u državnom sektoru kao i na cjelokupni gospodarski život. Tu se čak ne radi o implementiranju nekakve keynesijanske doktrine, kao poželjnog “lijevog” modela vladanja i izvlačenja iz krize. Keynes je bio pametan i pragmatičan čovjek koji je rješenja za strašnu socijalnu i ekonomsku krizu tražio u onome što je tridesetih godina prošlog stoljeća odgovaralo društvu i ekonomiji Sjedinjenih Država. Zasigurno da bi taj isti mozak velikog Keynesa (koji je inače prijateljevao i razmjenjivao mišljenja s više neoliberala iz svog doba) danas u Hrvatskoj primjenjivao potpuno drukčiju recepturu promjena.

Kako molim?

No, vratimo se na izvještaj Borisa Lalovca o prošlogodišnjem proračunskom debaklu. Zanimljivo je da je Lalovac još jedan od onih ministara financija koji proračunsku dramu nije iskoristio kao argument za najavu novih rezova u javnoj potrošnji, nego je primijenio više puta viđenu obrambeno-demagošku taktiku. Njegova ključna poruka je da je ova vlada pomagala gospodarstvu te se brinula o zaštiti interesa socijalno ugroženih. Kako molim?

Tezu o tome da je Vlada pomagala gospodarstvu ne treba posebno komentirati. Svojedobno smanjenje zdravstvenog doprinosa za dva postotna poena isparilo je kroz viši PDV, a i nije potrajalo. Ministar se hvalio uspjesima fiskalizacije. Na tom inzistiranju na ravnopravnosti tržišne utakmice treba im čestitati, ali je zapravo jednostavnije reći da je neprovođenje fiskalizacije jednostavno velika sramota prethodne vlasti, one u kojoj se poreznim uspjesima u doba općeg rasta hvalio Ivan Šuker. Fiskalizaciju je trebalo provesti, ali je ona u vrijeme krize zapravo znatno povećala porezni teret za dio gospodarskog sustava, posebno za male poduzetnike i obrtnike. Oni su dovedeni u situaciju, koliko god Lalovac ponavljao da im je pomogao, da kao privatnici izdržavaju najveće povećanje kombiniranog tereta krize i poreznog pritiska. Valja, naime, znati da je u odnosu na BDP i BDP po stanovniku Hrvatska ionako zemlja s jednim od najvećih ukupnih poreznih opterećenja u Europi. Pri tome treba voditi računa da se Hrvatsku ne smije u poreznom opterećenju uspoređivati s daleko bogatijim ekonomskim sustavima koji puno drukčije funkcioniraju i gdje se poreznim obveznicima na razne načine puno više vraća nego što je to slučaj u Hrvatskoj. Ako se pak usporedimo s onima s kojima se trebamo uspoređivati – Slovenijom, Ciprom, Bugarskom, Mađarskom, Poljskom, Litvom, Grčkom, Portugalom, Češkom, Slovačkom, Rumunjskom – ispast će da imamo najveće porezno opterećenje u odnosu na BDP. Dakle, ne da ne možemo govoriti o nekakvoj pomoći države gospodarstvu, na kojoj iz nepoznatih razloga inzistira Lalovac, nego bismo trebali ustvrditi da je porezna presija u Lijepoj Našoj imala izrazito destruktivni utjecaj na gospodarske tokove.

Porezne škare štede bogate

Duboki je dojam kako je u Hrvatskoj zaista nužna reforma poreznog sustava, onakva reforma koja će zaista pomoći gospodarstvu. Međutim, uz ovakvo obmanjivačko izvještavanje o lanjskoj fiskalnoj godini, jasno je da nema nikakve šanse da se takva reforma dogodi. U Hrvatskoj bi, primjerice, hitno trebalo olabaviti okvire poreza na dohodak, koji je, što se tiče progresivnosti, najradikalniji u Europi. To nije pravedni porez koji se brine da od bogatih redistribuira prema siromašnima. To nije inkluzivni porezni sustav koji će omogućiti uključivanje što većeg broja ljudi u srednji ili kako-tako stojeći sloj. Upravo suprotno, oporezivanjem prosječnih europskih plaća kao bogataških primanja (ukupna davanja dosežu više od pola bruto primanja), onemogućuje se bilo kakvo postupno stvaranje srednjeg sloja. Postojeći sustav destruira ostatke pretkriznog srednjeg sloja dok omogućuje da zaista bogati, oni koji ne žive od dohotka, zapravo migolje iz poreznih škara.

Matematički gledano, u Hrvatskoj bismo mogli smanjiti i porez na dohodak, a možda i PDV kao ključni porez na potrošnju, ali bismo, recimo, morali radikalno restrukturirati sustav upravljanja na razini županija, gradova i općina te općenito u javnom sektoru. To bismo onda mogli nazvati brigom o gospodarstvu. U govoru B. Lalovca u Saboru zapravo nije jasno o kojoj je pomoći gospodarstvu govorio.

Ne postoje pokazatelji koji upućuju na to da je vlada radila u korist socijalno ugroženih

Druga ključna poruka Borisa Lalovca, ona da su vodili brigu o interesima socijalno ugroženih, usko je povezana s obmanom o pomoći gospodarstvu te također nema veze s činjenicama. Nepoznato je na osnovi kojih je podataka Lalovac zaključio da je ova vlada radila u korist socijalno ugroženih. Smanjili su broj siromašnih? Povećali su penzije širokom sloju stanovništva? Znatno su smanjili broj nezaposlenih i uspjeli preokrenuti negativni trend na tržištu rada? Ako postavljamo ovakva i slična pitanja, onda je potpuno jasno da ne postoje statistički pokazatelji koji upućuju na to da je ova vlada radila u korist socijalno ugroženih. Prije bi se moglo reći da se Kukuriku koalicija iz politikantskih razloga odlučila za održavanje postojeće strukture odnosa u društvu i ekonomiji. Umjesto da su se zaista odlučili za politiku koja bi širila srednji sloj i smanjivala broj siromašnih, ovoj vladi, kao i nizu vlada prije nje, bilo je lakše nastaviti sa zaštitom jedino službeno priznatog srednjeg sloja – znatnog broja zaposlenika državnih službi i javnih kompanija. To je, nažalost, politika koja generira sve veći broj siromašnih, a dugoročno će dovesti do toga da će i tobože štićeni dio stanovništva završiti u siromaštvu jer njegovu učinkovitost više neće imati tko financirati. To je, što bi se reklo, vidljivo iz aviona.

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Moglo bi se reći da je ključni podatak iz Lalovčeva izvještaja priznanje da su rashodi u 2013. povećani nevjerojatnih 5,2 milijarde kuna, dok su prihodi pali 1,1 milijardu kuna. Umjesto da ministar financija javno kaže da svjedočimo potpunom kolapsu fiskalne politike te da zatraži hitne i drastične rezove, on je ponudio niz tehničkih objašnjenja za prvu i drugu stavku. Za rashode je prozvao EU i sanaciju zdravstva, a za pad prihoda olakšice za investiranu dobit, novi način naplate PDV-a te ukidanje carine zbog ulaska u EU. Tehnički Lalovčeve teze nisu netočne, ali je gubitak kontrole nad deficitom, koji je dosegao više od 16 milijardi kuna čak i nakon više knjigovodstvenih manipulacija, više pitanje moralne odgovornosti aktualne vlasti prema budućim generacijama koje osuđuju na cjeloživotno dužničko ropstvo.

Naime, trošak uplate u EU znao se puno unaprijed, a Lalovac nije ništa rekao o neučinkovitosti kad je u pitanju povlačenje sredstava EU, kao ni o tome da su bili odgovorni kroz rezove u javnom sektoru omogućiti fiskalno usklađivanje barem do razine od tih 5,2 milijarde kuna. Uz pad prihoda bilo je to nužno. Višedesetljetna mantra vladajućih da više nema prostora za rezove na rashodnoj strani jedna je od najtežih i najopasnijih demagogija. Najtužnije od svega je što je ova vlast proceduru smanjivanja prekomjernog deficita, koju nam nameće EU, shvatila kao proces natezanja i poigravanja s institucijama Unije, a ne kao pravu šansu za proračunsku konsolidaciju. Svi problemi pometeni su u postizbornu 2016. i već sad je izvjesno da će tada eksplodirati poput financijske atomske bombe koja bi čak mogla ugroziti stabilnost cijelog financijskog sustava. To bi mogao spriječiti jedino gospodarski rast viši od 4 posto u ovoj i sljedećoj godini, a on se neće dogoditi.

>>Ukidanje stope od 40% neće povećati plaće dužnosnika

>>Ukida se najveća stopa poreza na plaće od 40%?

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 9

AN
ANM
21:51 12.07.2014.

Zar još neko misli da ova vlada sa predcednikom ne radi protiv države?

BU
Buhomir
22:39 12.07.2014.

Lalovac zna brojiti do 10 i zna pola tablice množenja, ujedno zna i ćirilicu i to bi bilo to.

ZA
zagorec51
00:15 13.07.2014.

COPY: Zadnji izvještaj novog ministra financija Borisa Lalovca o izvršenju proračuna za 2013. godinu bio je samo još jedna potvrda da će još jedna vlast potrošiti četiri godine mandata, a da se neće okuražiti na nužan fiskalni zaokret. Pri tome smo se već u potpunosti navikli na to da svoje nečinjenje.