Kolumna

Oblaci se skupljaju, atmosfera je nestabilna, tlo podrhtava... Vremenske prognoze kao da piše sam Izaija

Foto: Nel Pavletic/PIXSELL/Ilustracija
Oblaci se skupljaju, atmosfera je nestabilna, tlo podrhtava... Vremenske prognoze kao da piše sam Izaija
05.08.2023.
u 15:03
Od prirode se ne može pobjeći. Ona je svuda oko nas, bila je tu prije, bit će tu i kad nas više ne bude

Ateist sam kao i, naravno, većina katolika u ovoj zemlji. Samo za razliku od njih svoje bezbožništvo stavljam ispred svog imena, dok većina vjernika bezbožništvo pokriva kršćanstvom. Tijekom navodno civiliziranog postojanja ljudska je vrsta vjerovala ukupno u oko 18 tisuća bogova, kako su pokazala zbrajanja pedantnih i znatiželjnih. U redu, tisuću više ili manje, ali to je to. Priličan broj govori da bi i na nebesima trebala vladati velika gužva, da sve vrvi od dobronamjerne moći i spremnosti na pomoć čovjeku u odsudnom momentu, pa uz toliko bogova morate se zapitati, bili vjernik li ne, koji nam je vrag?! Čini se da je Ricky Gervais u pravu kada kaže da je on, isto kao deklarirani ateist, manji nevjernik od vjernika jer, dok ne vjeruje u samo jednog boga, kršćani, Židovi, muslimani, recimo, ne vjeruju u njih 17.999. Za ljubav jednog odrekli smo se nebesa. A nebesa nam baš ovih dana svako malo šalju gromovite poruke da s njima nema zajebancije. I nemojte me krivo shvatiti, ali da nema gubitaka života, ne samo ljudskih, i da mnoge takve situacije ne bacaju u egzistencijalni užas, mogao bih reći da obožavam oluje, potrese, poplave, vulkane jer jedino u tim prilikama, krajnje dramatičnim i neizvjesnim, čovjekova bahatost biva svedena na pravu razinu njegove neznatnosti. Oluje koje haraju kontinentom, naoko neočekivane i netipične, nisu prirodni fenomen ni dudekovska "božja vola". One su logična posljedica našeg odnosa prema mjestu na kojem živimo. Gledao sam oblake kako se gomilaju iznad Zagreba. Vidio sam senzaciju kolebanja, miješanja, bujanja, mogao sam čuti škrgut tih zuba, tutnjavu bijesa i valove udaranja kako se spuštaju na objekte na preizgrađenom tlu. Nisam u njima vidio božju ruku i riku, nego nakaradno, nezajažljivo, lakomo, bešćutno i armagedonsko lice čovjeka što milenijima samo otima i o bogatstvu prirode odlučuje kao o nečemu što mu je pripalo bez obaveze. Lice u tim oblacima odraz je ljudske slabosvijesti da smo ovdje samo u prolazu i da je priroda vječna. Dobro, vječnija od nas.

Ovaj sadržaj je dostupan samo za Premium korisnike Večernjeg lista.

Pretplatite se na sadržaj s potpisom.

Marijana Rudan

Smatrali su nas teroristima: Film o političkom progonu Hrvata u Australiji 70-ih kandidat je za Oscara

Tijekom pandemijskog lockdowna Marijani Rudan je prišla mlada glumica Kat Dominis i podijelila s njom ideju za kratki film inspiriran stvarnim iskustvima hrvatskih migranata u Australiji 70-ih godina. Iz tog početnog koncepta razvila se snažna autorska suradnja: dvije žene, dvije perspektive, jedna priča koja je dugo čekala da bude ispričana. Rezultat je “Unspoken” (“Neizrečeno”) – umjetnički dojmljiv, emotivno pulsirajući film koji spaja dokumentarističku istinu i obiteljsku dramu. Nastao iz skromnog budžeta, ali neizmjerne strasti, film je ubrzo osvojio svijet.