Četvorica mladih muškaraca u pobunjeničkom kampu skrivenom duboko u planinama prekrivenima džunglom nikada nisu željela sudjelovati u građanskom ratu u Mjanmaru, a nisu ni birali da postanu vojnici vojne hunte. Jedan od njih bio je kuhar koji je priveden na povratku s posla jer nije imao osobne dokumente, drugi je uhvaćen nakon noćnog izlaska u karaoke baru, treći je radio u šumarskoj službi kada je uhićen, dok četvrti tvrdi da su mu u cipelu podmetnute droge kako bi bio lažno optužen i prisilno regrutiran. Svi su, kažu, bez objašnjenja poslani na vojnu obuku, a potom i na prvu liniju bojišnice, gdje su mjesecima bili izloženi teškim uvjetima, bez odmora i pod stalnim pritiskom, piše BBC.
Nakon četiri mjeseca obuke poslani su u saveznu državu Karen, gdje su na kraju uspjeli pobjeći tijekom jedne noći, no ubrzo su naišli na patrole pobunjeničkih snaga Narodnih obrambenih snaga (PDF). Danas kažu da se u pobunjeničkom okruženju osjećaju sigurnije i da ih se tretira „kao braću, a ne kao strance“, iako planiraju kasnije biti prebačeni prema granici s Tajlandom zbog straha od odmazde vojske.
Njihova priča dio je šire slike građanskog rata koji je izbio nakon vojnog udara 2021. godine, kada je hunta preuzela vlast i uhitila demokratski izabrano vodstvo zemlje. Od tada je u sukobu ubijeno na tisuće ljudi, a milijuni su raseljeni. Iako je opozicija u jednom trenutku ostvarila značajne uspjehe, u mnogim dijelovima zemlje sada je u defanzivi, dok vojska postupno ponovno zauzima teritorije i učvršćuje kontrolu nad strateškim područjima.
Prema zapovjednicima pobunjeničkih snaga, prisilna regrutacija postala je jedan od ključnih čimbenika koji su promijenili odnos snaga na terenu jer je vojsci omogućila stalni dotok ljudstva. Istodobno, pobunjenici ističu da se suočavaju s ozbiljnim nedostatkom oružja, streljiva i tehničke opreme, uključujući sustave za ometanje dronova, dok vojska sve više koristi napredne tehnologije i zračnu podršku, uključujući dronove i zrakoplove.
Situacija na terenu dodatno je otežana i političkim utjecajem međunarodnih aktera, uključujući Kinu, koja je posredovala u pojedinim primirjima i istodobno ograničava dotok oružja pobunjeničkim skupinama. Unatoč tome, borbe se nastavljaju, a obje strane trpe velike gubitke i bore se za kontrolu nad ključnim područjima.
U međuvremenu, ranjeni borci završavaju u improviziranim bolnicama u džungli koje rade uz minimalne resurse i oslanjaju se na solarne izvore energije i donacije. Jedan od teško ranjenih zapovjednika, koji je izgubio dio noge zbog mine, poručuje da se namjerava vratiti u borbu, naglašavajući da povratka nazad za njega više nema.
Unatoč svemu, među borcima i civilima ostaje uvjerenje da se bore za budućnost zemlje. U jednoj od scena u improviziranoj bolnici, dok se u pozadini odvija porođaj djevojčice, njezin otac izražava nadu u „slobodnu i demokratsku budućnost Mjanmara“, iako priznaje da zbog rata ne može posjetiti obitelj s obje strane sukoba.
I porezi se temelje na prisili – država uzima dio imovine pojedinca pod prijetnjom kazne.