Njemački poduzetnik Mirko Kedenburg prije četiri godine s obitelji je napustio Bremen i preselio se u Hrvatsku, gdje danas živi u okolici Zadra i bavi se upravljanjem nekretninama. Kako kaže, odluka o preseljenju bila je splet okolnosti koji je započeo jednim ljetnim odmorom. „Zapravo smo gore u Bremenu tek bili nešto izgradili. Tvrtka koju sam vodio s bratom dobro je poslovala, kuća je bila nova, drugo dijete tek rođeno. Izvana je sve izgledalo savršeno“, kaže Kedenburg. Ipak, dodaje da se odluka počela kuhati već ranije, a ključni trenutak bila je pandemija. „Definitivno korona. Tada sam primijetio drastičnu promjenu u međuljudskim odnosima u njemačkom društvu. Ljudi bi se trebali odnositi jedni prema drugima s poštovanjem, bez obzira na mišljenje. To se u Njemačkoj izgubilo", kaže Mirko za njemački Welt.
Prvi dolazak u Hrvatsku, kaže, bio je samo odmor, no vrlo brzo postao je prekretnica. „Bila je to ideja u šali, tijekom vožnje natrag u Njemačku. Ali nakon povratka mi je postalo još gore nego prije. U Hrvatskoj sam ponovno pronašao srdačnost i ljudskost koja mi je nedostajala.“ Ubrzo je odluka postala konačna. „Rekao sam: ‘Hajde, krećemo ispočetka.’ Kad smo dobili i ponudu za prodaju kuće, to je bio znak da idemo", prisjeća se njemački poduzetnik. Obitelj se ubrzo preselila, iako bez sigurnog plana i rješenog smještaja. „Šest tjedana prije odlaska nismo imali ni smještaj. Sve je išlo jako brzo, ali se onda nekako sve posložilo.“ Danas Kedenburg sa suprugom i djecom živi na hrvatskoj obali i vodi posao u sektoru nekretnina, no priznaje da početci nisu bili jednostavni. „Prve godine su najteže. Sve krećeš ispočetka. Ali dok vidiš da posao raste, to je u redu", govori.
U Hrvatskoj, kaže, uživa. Najviše ga je iznenadio odnos prema djeci u javnom prostoru. "U Hrvatskoj postoje pravila – i ne postoje pravila. Samo u prometu: tamo doduše postoje propisi kako se ponašati, ali se mnogo toga jednostavno ignorira. I upravo mi se to sviđa – to malo buntovništva, a ujedno i srdačnosti. To mi je posebno zapelo za oko u ophodnji s djecom. Kad smo prvi put išli s njima u kupovinu ili sjedili u restoranu, igrali su se, bili su glasni – a ljudi su prema tome bili potpuno opušteni. Zapravo je obrnuto: u Hrvatskoj ćeš upasti u probleme ako opominješ svoju djecu da budu tiša. Tada će ti čak i konobar ili vlasnik restorana reći da pustiš djecu da budu ono što jesu. Zbog toga smo se doista ludo zaljubili u ovu zemlju", kaže.
Zbog toga često povlači usporedbu s vlastitim djetinjstvom. „Život je ovdje onakav kakav je kod nas u Njemačkoj bio 90-ih: otvori vrata, pusti djecu van. Oni se navečer vraćaju kući prljavi i gladni, i pritom su se zabavili", prisjeća se. Posebno ga je dojmio i duh zajedništva u manjim sredinama. „Na dočeku nogometne ekipe mog sina zapalile su se baklje. U Njemačkoj bi odmah došla komunalna služba, ovdje je policija slavila s nama", smije se. Iako priznaje da su i troškovi života porasli, smatra da je kvaliteta života u Hrvatskoj drukčija. „Ljudi su pozitivniji i opušteniji nego u Njemačkoj.“ Na pitanje bi li se vratio u domovinu, odgovara bez dileme. „Tu bi već moralo nešto ozbiljno poći po zlu. Ne razmišljam o povratku", odlučan je Mirko.