Nije točno da Hrvatska sjedi prekriženih ruku

Nema gore stvari za novinare od tihe diplomacije. To je ona situacija kad nitko ne želi ništa reći javno, a istodobno se itekako razgovara. I koliko god ona bila frustrirajuća za medije, kao što je sada, za rješavanje graničnog pitanja Hrvatske i Slovenije, politički je rezon jasan. U atmosferi uzavrelih strasti, koju – budimo iskreni – itekako podgrijavaju i neki političari, manevarski prostor za dogovor još je više sužen. Velika prepreka postizanju bilo kakvog dogovora reakcije su političkih neistomišljenika, ali ponajprije javnosti, a javnost su birači, što je posebno osjetljivo u predizborno vrijeme, kao što je u Sloveniji sada.

S druge strane, u situaciji kad je povjerenje građana u institucije, a pogotovo u političare, izuzetno malo, svako spominjanje tajnih ili tihih radnji zvoni kao alarm, s apriorno negativnim konotacijama o mračnim makinacijama, izdaji, prodaji... No to je problem koji su si političari sami stvorili pa ga moraju i sami riješiti. S druge strane, tiha diplomacija izraz je i stila. U tome je možda najvidljivija razlika između Hrvatske i Slovenije. Je li – kad podvučemo crtu – Slovenija uspješnija u lobiranju vikom i drekom od Hrvatske? Što je konkretno postigla Ljubljana? Za sada, ne baš puno. Štoviše, pa i sam Jean-Claude Juncker nije dopustio da se njegov susret sa slovenskim premijerom Borutom Pahorom instrumentalizira samo za arbitražno pitanje pa je taj problem prvi adresirao u susretu s novinarima prije sastanka sa slovenskim predsjednikom, poručivši – a to je mogao shvatiti svatko – da “to nikoga ne zanima”. Taj je žovijalan šef EK mogao biti i eksplicitniji pa reći: Dosadni ste već s tim. Ne mora se vikati da bi se čulo. I krivo je pomisliti da Hrvatska sjedi prekriženih ruku. Samo što to, kao i nikad dosad, ne objavljuje na sva zvona. Ali svaki put kad neki strani državnik ne kaže (a mogao bi) da Hrvatska mora provoditi arbitražni sporazum ili pak kaže da je riječ o bilateralnom pitanju koje – što je normalno – može imati utjecaja na druge, zapravo staje na hrvatsku stranu. Nekad treba znati slušati i tišinu.  

Pogledajte i galeriju: Ribari i policija u Savudriji