Nevjerojatna Milanovićeva priča o prvom odlasku na misu na Manhattanu i sudaru u 'Tuđmanovu' Buicku

U govoru pred hrvatskim iseljenicima u New Yorku, govoru koji je bio kratko prenesen u hrvatskim medijima, ali nije bio prenošen u ovom dijelu o kojem prvi izvještava upravo Večernji list, predsjednik Republike Zoran Milanović ispričao je fascinantnu osobnu priču o tome kako je prije 30 godina na Manhattanu doživio sudar u službenom automobilu koji je kasnije trebao ići po predsjednika Franju Tuđmana na aerodrom JFK, ali niti je taj Buick otišao po Tuđmana niti je Milanović stigao na turistički brod na koji se htio ukrcati kako bi vidio Manhattan s vode. Taj dio govora, posvećen toj osobnoj priči, Milanović je završio porukom “cirkus je gotov”, aludirajući na činjenicu da mu je ovo posljednji mandat na dužnosti predsjednika RH.

Taj dio Milanovićeva govora prenosimo u cijelosti, onako kako je ova zanimljiva priča ispričana:

“Dragi fra Lovre i ostali koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Ima li vas uopće? Ministar je govorio o Bosni i Hercegovini, slažemo se oko toga uglavnom, ali o tome bude li vremena. Ja neću započeti s ‘bit ću kratak’ jer to varalice i verbalni zlostavljači govore, ali ću nastojati biti razuman i prvo ću vas sve pozdraviti. Prije svega vas, ministre, dragi ljudi, Hrvatice i Hrvati, dragi svi. Sad, kad bih išao provjeravati, možda je baš prije točno 30 godina na današnji dan ovdje iz ove crkve moja noga krenula prema brodu Manhattan Cruise Line, ili Circle Line, da nakon nekoliko boravaka u New Yorku konačno vidim Manhattan iz broda. Ali krenimo od početka. Dakle, bio sam mladi diplomat. Imao sam 28 godina. To je bila obljetnica osnivanja UN-a, pedeseta, 1995., kraj devetog mjeseca. Nekoliko tjedana nakon Oluje. Operacije su još uvijek trajale u Bosni i Hercegovini. Operacija Una. Operacija Maestral. Operacija Južni potez. U ovoj prvoj je oslobođeno vaše Jajce, 13. rujna 1995. godine.”

“Nije još bilo sve gotovo. Ja sam bio u hotelu WH Smith na Trećoj aveniji, koji je smrdio na neka stara vremena i jecao za nekom novom investicijom da to konačno postane hotel koji će vrijediti 150 dolara, koliko se tada plaćalo noćenje. New York je tada bio grad u kojem si mogao, doduše, i s hrvatskom plaćom sjesti u taksi i ne razmišljati koliko će ti naplatiti. Ali to je zaista bilo neko drugo vrijeme. No, tog jednog jutra, te nedjelje, ja odlučih da idem na misu. Nisam, znate, neki vjernik. Nisam religiozan čovjek. Nisam bio političar, nisam imao nikakve motive druge, nego da vidim kako to izgleda hrvatska zajednica na Manhattanu. I došao sam tako od Treće avenije ovamo. I kad stvar završi, ja lagano, jelte, prema brodu. Međutim, tu se ispriječi jedan dragi, danas pokojni, čovjek koji je bio vozač u našem konzulatu, Boris Pivkulić, i kaže: 'Ja ću te prebaciti.' Kao u češkoj komediji. Ja rekoh: 'Ali to je tu blizu.' 'Ne, ne, inzistiram da te ja prebacim.' Pa, rekoh: 'Dobro!'”

“Bio je nekakav novi Buick Parc Avenue, kao za protokol, onako, kao bombon. I iz trećeg pokušaja ja pristanem, dakle, da sjednem u auto. I nisam se zavezao, put bi bio gotov, ali u tih 100 metara on se uspio sudariti. I sad, mislim, šta da radim. Ono, mućak sam ako odem na brod. Čovjek me je doveo u napast, nepotrebno. Stojim s njim i čekam policiju. And my boat sailed away. Taj auto je tog poslijepodneva trebao ići na… A tu su neki svjedoci, ambasador Pelicarić, koji je tada radio ovdje. Taj auto, koji je oštećen, trebao je ići po predsjednika Tuđmana na JFK da ga pokupi jer je dolazio na zasjedanje Opće skupštine. Trideset godina. Život je pun nekakvih signala. Niti sam sanjao da ću se baviti politikom, ni da ću biti hrvatski predsjednik, niti premijer prije toga, niti sam imao nekakvu naročitu želju i nagon u sebi da to radim. Ali, evo, sada vam se obraćam kao predsjednik u drugom mandatu i gotovo je, više nema. Čak i da hoću. Dakle, glasanja više nema. Cijela priča je zatvorena. Kamp-prikolica se sklapa. Cirkus je gotov.”