Gost podcasta Povijesni dijalozi voditelja Ivana Tepeša bio je dr. sc. Ante Nazor, dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, a tema razgovora bila je Domovinski rat – od njegovih uzroka, preko pitanja podjele BiH, pa sve do uloge HOS-a. Nazor je rat na prostoru Hrvatske i BiH definirao kao velikosrpsku agresiju uzrokovanu ekspanzionističkom politikom čiji se kontinuitet može pratiti od sredine 19. stoljeća. Tada su nastala Načertanija, službeni program tadašnje srpske države. Zapadne granice tog projekta podudaraju se s teritorijem koji je pod osmansku vlast potpadao nekoliko stoljeća, počevši od 14. stoljeća. Ta zamišljena linija ide od Virovitice, preko Pakraca – gdje se dogodio prvi oružani sukob u Domovinskom ratu – te Karlovca i Ogulina sve do Karlobaga.
Uz Načertanije, istaknuo je program „Homogena Srbija“ Stevana Moljevića te Instrukcije Draže Mihailovića. Te je dokumente označio općepoznatima, no upozorio je na jedan manje poznat, ali ključan za razumijevanje devedesetih godina 20. stoljeća. Riječ je o elaboratu iz 1939. godine, objavljenom u Zagrebu u okolnostima osnivanja Banovine Hrvatske. Nazor napominje kako je sadržaj tog teksta identičan retorici iz devedesetih, jer se u njemu precizno navode teritoriji koje je planirano izdvojiti iz Banovine Hrvatske, a koji se gotovo potpuno poklapaju s granicama samozvane SAO Krajine. Taj izvor ruši tezu da je srpska pobuna devedesetih bila reakcija na strah od obnove NDH; u trenutku nastanka elaborata 1939. godine NDH nije postojala, a političke su teze bile iste. Pobunjeni Srbi u Domovinskom ratu slijedili su velikosrpsku konstantu, dokazivu nizom projekata od sredine 19. stoljeća.
Naposljetku, Nazor odbacuje i tezu o pobuni zbog navodne ugroženosti, navodeći primjer Vukovara u kojemu su prije rata Srbi držali većinu direktorskih pozicija u školama i javnim institucijama. Govoreći o događajima uoči 1990. godine, Nazor je istaknuo kako je pogrešno kronologiju Domovinskog rata započinjati višestranačkim izborima u Hrvatskoj i pobjedom HDZ-a, što je teza koja se često provlači kroz pojedine medije i filmove. Naglasio je da su izborni rezultati iz 1990. zapravo bili reakcija na radikalizam u Srbiji. Taj se narativ razvijao od rujna 1987. godine, kada je na Osmoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije prevladala struja Slobodana Miloševića.
Tijekom sljedeće dvije godine ta je struja preuzela medije u Srbiji i nametnula teze o ugroženosti Srba na Kosovu i u Hrvatskoj. Te su ideje već bile potaknute Memorandumom Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) iz rujna 1986., koji je, iako nije bio klasičan velikosrpski projekt, poslužio homogenizaciji srpskog naroda. Posljedično, politički pritisci prelili su se i na Hrvatsku. Prve zahtjeve za osnivanjem SAO Krajine srpski su intelektualci iznijeli još u veljači 1988., a u rujnu 1989. godine takav je zahtjev ponovljen u Udruženju književnika Srbije. Nazor zaključuje kako u veljači 1988. HDZ-a još nije bilo na vidiku. Tada započinju takozvani mitinzi te „događanja naroda“, od skupa kod Knina 28. veljače 1989. do masovnog protuhrvatskog mitinga na Petrovoj gori 4. ožujka 1990. godine. Na tom se skupu prijetilo i vođi hrvatskih komunista Ivici Račanu, kojega su prozivali „ustašom“, čime je započelo sustavno izjednačavanje svega hrvatskog s ustaštvom. Upravo u takvim okolnostima održani su izbori na kojima je pobijedio HDZ, zbog čega Nazor jasno zaključuje da uzrok radikalizacije ne može biti pobjeda te stranke.
Nazor je potom pojasnio povezanost srbijanskog vodstva i vojnoga vrha JNA, koji je samo tjedan dana nakon višestranačkih izbora, 14. svibnja 1990. godine, donio zapovijed o oduzimanju naoružanja Teritorijalne obrane u Hrvatskoj. Osvrnuvši se na optužbe da je tadašnje hrvatsko vodstvo to moglo spriječiti, zaključio je kako treba biti realan i ne uspoređivati situaciju sa Slovenijom. Naime, vlast u Hrvatskoj tada nije kontrolirala ni polovicu policijskog sustava, pa je upitno s kojim bi se kadrovima otpor uopće mogao pružiti, osim u rijetkim poduzećima gdje je oružje uspješno skriveno. Napominje kako tek 5. kolovoza 1990. godine započinje tečaj Prvi hrvatski redarstvenik s ciljem promjene odnosa snaga. Istovremeno, JNA – koja je u početku formalno bila na liniji očuvanja Jugoslavije – do srpnja 1991. godine u potpunosti staje na stranu pobunjenih Srba. Potom je objasnio događanja iz 1991. i najave referenduma pobunjenih Srba na mitingu u Srbu 25. srpnja, koji je uslijedio nakon ustavnih promjena u Hrvatskoj glede nazivlja i oznaka, kada je zvijezdu petokraku zamijenio povijesni hrvatski grb te započelo terorističko djelovanje. No, podizanje barikada započelo je već u kolovozu 1990., dakle prije promjene Ustava. Nazor je naglasio da uvijek treba spomenuti i oko devet tisuća Srba koji su se u ratu borili rame uz rame s Hrvatima i ostalim nacionalnim manjinama, zbog čega se krivnja ne smije poopćavati.
Istaknuo je kako se rat nije mogao izbjeći s obzirom na agresivnu politiku srbijanskog vodstva. Spomenuo je 18. srpnja 1991. kao datum kada je JNA posve prešla na stranu srbijanske politike, zaključivši kako je svatko tko je nakon toga ostao u JNA bio izravni zagovaratelj velikosrpske agresije. U Hrvatskoj su pritom manjinama bila zajamčena sva prava, a primanje Hrvatske u UN 22. svibnja 1992. predstavljalo je vrhunac međunarodne afirmacije. Predsjednik Tuđman je po povratku, u govoru 24. svibnja, kazao da se rat mogao izbjeći jedino da je Hrvatska pristala na srbijanske uvjete i kapitulaciju, no zbog imperijalističke i četničke politike mirno rješenje nažalost nije bilo ostvarivo. Agresija je započela već nakon lipanjske ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti 1991. godine. Embargo na uvoz oružja išao je na ruku agresoru jer je JNA bila vojno nadmoćnija; čak su i NATO-ovi časnici procjenjivali da će JNA slomiti Hrvatsku za dva tjedna. Zbog te strahovite premoći u naoružanju ni Vukovar se u tom trenutku nije mogao obraniti.
Po pitanju navodne podjele BiH, Nazor je jasno poručio da nje nije bilo, već da je stvarnu unutarnju podjelu provela i ozakonila međunarodna zajednica kroz niz mirovnih planova, što je dovršeno Daytonskim sporazumom u prosincu 1995. godine. Tim je činom ozakonjena podjela BiH na dva entiteta. Agresija se u početku samo prelila iz Hrvatske u BiH, što je bio izravan nastavak istog rata. Navodni dogovor Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu nazvao je medijskom laži i izmišljotinom u kojoj se često miješaju sastanci u Tikvešu i Karađorđevu, zapitavši se kakav je to "dogovor" nakon kojega uslijedi opći i krvavi rat. Ključni otpor u BiH, u Posavini i na livanjskoj bojišnici, pružili su upravo Hrvati, a obrana Livna bila je presudna i za spas juga Hrvatske. Govoreći o ustroju Hrvatske vojske, naglasio je da na početku nije bilo paravojnih postrojbi jer se strogo vodilo računa o zakonskom okviru. Sve se formalno odvijalo kroz policiju i ustrojavanje Zbora narodne garde (ZNG) u okviru MUP-a, iz kojega su se razvile brigade, da bi u rujnu 1991. novim zakonom bile utemeljene Oružane snage RH. U lipnju 1991. pojavljuju se formacije HOS-a kao stranačka naoružana skupina koja je tada bila paravojna i nije se mogla izjednačavati sa ZNG-om. Međutim, HOS se odmah stavio na raspolaganje legalnim vlastima; na bojištima su bili podređeni zapovjedništvima službenih oružanih snaga te su činili sastavni dio obrambenog sustava.
Nazor ističe da u potpunosti potpisuje Tuđmanovu izjavu iz kolovoza 1992. kako je takvo organiziranje bilo jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje. Ipak, iz dokumenata je vidljivo da Tuđman nije bio protiv samih boraca HOS-a, nego protiv ustaške ikonografije koja se kroz njih nametala. HOS-ove postrojbe zadržale su svoje znakovlje i nakon što su 1992. inkorporirane u Hrvatsku vojsku. Kao primjer navodi zapovjednika 9. bojne HOS-a Jozu Radanovića koji je sam donio odluku o raspuštanju postrojbe 16. siječnja 1992., dan nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, jer je nestao razlog za postojanje samoorganiziranih dragovoljaca. Pripadnika HOS-a ukupno je bilo svega oko tri tisuće, od toga oko tisuću s oružjem. Glede uloge Srbije, Nazor zaključuje da je ona bila nedvosmisleni agresor, a glavni provoditelj te politike bila je JNA, za što postoje brojni dokumenti koji dokazuju da je djelovala kao srpska vojska. Naveo je dokument od 1. studenoga 1991. u kojemu Ministarstvo obrane Republike Srbije predlaže Vladi osiguravanje sredstava za 50 tisuća Srba u Hrvatskoj pod oružjem, koji su se borili uz JNA, teritorijalnu obranu Srbije i dobrovoljačke jedinice, kojima su bili pridruženi i crnogorski MUP te njihova teritorijalna obrana. Uloga Srbije bila je presudna u vojnom, financijskom i logističkom održavanju samozvane Republike Srpske Krajine. Njihova je namjera bila teritorijalno povezivanje sa Srbima u BiH i u konačnici sa Srbijom. Takav dokumentirani plan postoji još iz listopada 1991., a nacrt Ustava ujedinjene Republike Srpske dovršen je neposredno pred operaciju Oluja, kojom je taj projekt trajno onemogućen.
U posljednjem dijelu, Nazor zaključuje kako je međunarodna zajednica, uključujući SAD, Rusiju i Njemačku, u početku bila za očuvanje Jugoslavije. Kao prvi prijelomni trenutak navodi razaranje i okupaciju Vukovara, kada su slike brutalnosti velikosrpske agresije obišle svijet. Nakon toga započinje snažan angažman austrijske, njemačke i vatikanske diplomacije za priznanje Hrvatske. Ključni preduvjet bio je jamstvo prava nacionalnih manjina, zbog čega Sabor u prosincu 1991. godine donosi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Drugim ključnim trenutkom Nazor označava sastanak država Europske zajednice (EZ) održan 16. prosinca 1991., na kojemu je Njemačka jasno objavila da će priznati Hrvatsku i Sloveniju. Slijedom tih događaja, nakon tri mjeseca krvavih borbi i stradanja, 15. siječnja 1992. godine uslijedilo je međunarodno priznanje Hrvatske, koje nije došlo samo po sebi.
Na samom kraju, Nazor navodi kako se prema Zakonu o hrvatskim braniteljima kao službeni početak Domovinskog rata uzima 5. kolovoza 1990., a kao kraj 30. lipnja 1996. godine. Ipak, smatra kako bi se stvarnim završetkom rata mogao smatrati 23. kolovoza 1996. godine, kada je potpisan Sporazum o normalizaciji odnosa između RH i SRJ, kojim je Srbija faktički priznala Hrvatsku, a koji je Sabor ratificirao mjesec dana kasnije, 20. rujna. Ujedno, s tim datumom prestaju i posljednja borbena izviđanja. Posljednji poginuli hrvatski branitelj je Vinko Pinjuh, pripadnik 5. gardijske brigade, koji je preminuo 10. studenoga 1995. godine nakon što je smrtno ranjen u borbenom izviđanju za operaciju Dunav, planiranu za vojno oslobađanje hrvatskoga Podunavlja.
Nazor je vjerojatno jedan od najboljih tumača domovinskog rata, a i sam je bio branitelj.